Korizma je… Vrijeme je… Vrijeme je za ispitati samog sebe… Vrijeme je za pogledati u sebe… Vrijeme je kad treba zatvoriti oči, ne gledati oko sebe. Vrijeme je za pokušati promijeniti sebe. Kako? Da li je to moguće? Koliko? Potpuno, djelomično? Što promijeniti? Prema kome ili čemu se mijenjati? Treba li se uopće treba mijenjati? Zašto? 

Vjernik sam. Idem redovno u crkvu, na misu, ispovijed, pričest. Mislim i nadam se da živim pristojan vjernički život. Korizma je. U razmišljanjima sam. Vrijeme je za Križni put. Slijedi taj put. Slijedi. Slijedi Isusa. Što je križni put? Toliko sam puta molio križni put. Zamišljam… Pokušavam zamisliti kako je to onda prije dvadeset stoljeća, prije dvije tisuće godina izgledalo. Polagano mi dolaze slike. Gledao sam nekoliko filmova, i onaj najsnažniji, Pasiju. Uživljavam se. Postajem prisutan. Slike su tako žive, sve izgleda tako stvarno. Tamo sam. Četrnaest postaja. Svjetina. Rulja bez kontrole, užarena, izbezumljena, željna njegove muke, njegove patnje, njegovog krvavog znoja i na kraju njegove krvi. On sam. Ne protiv toga, ne nasuprot tome, ne usprkos tome, ne prestrašen time, ne začuđen time, ne iznenađen time. Sam. Miran. Spreman na sve.

O Isuse, kako sam ponosan što u Tebe vjerujem. Tako sam ponosan što si tako velik, moćan, ne braniš se, ne pokazuješ strah. Ta užasna svjetina, kakvi li su to ljudi, neki kimaju glavama odobravajući Tvoju muku, neki mrmljaju, urlaju na Tebe, psuju Te, pljuju Te, neki od njih se izdvajaju iz gomile, zalijeću se na Tebe, udaraju Te, čime god stignu, golim rukama, štapovima, bičevima. Vraćaju se natrag u gomilu, pa opet tiše ili glasnije mrmljaju, pa urlaju, pljuju, udaraju. Zgrožen sam. Užasnut. Kakvi su ljudi ti koji se usude i mogu mrmljati protiv Tebe, psovati Te, pljuvati Te, udarati Te? Pa naravno, prije dvije tisuće godina, divljaci, necivilizirani, onda je i bilo moguće takvo ponašanje, u današnje vrijeme se to nitko ne bi usudio. Pa eto ja, koji toliko volim Isusa, vjerujem u njega, klanjam Mu se i divim, nikad se ne bih usudio mrmljati protiv njega, a kamoli psovati Ga, pljuvati Ga, ili udariti ga. No odjednom se počinje događati nešto jako čudno. Ježim se. Neka čudna nelagoda. Hladan znoj. Javljaju se čudne slike. U svjetini razaznajem poznata lica, neke svoje prijatelje, znance koje srećem na ulici, svoje susjede, poznata lica estrade, politike. Strašno, ali vidim i sebe. Otkud svi ti ljudi, otkud ja. Na žalost svi smo u toj svjetini, i ja mrmljam, urlam, pljujem po njemu i ponekad ga i udarim.  Strašna spoznaja. On se ne buni. Pogled mu je milostiv, blag. Strpljivo nosi  težak križ. Tijelo Mu je ranjeno, puno ožiljaka, ponekad posrne, čak i padne, ali snaga njegove moći da na sebe preuzme sve naše grijehe puno je od tih grijeha veća. Polako shvaćam. Svako mrmljanje protiv njega, svaki urlik, svaka psovka, svako pljuvanje, svaki udarac upućen njemu je ustvari neki od grijeha kojeg  svatko od nas neprestano svjesno ili nesvjesno čini. On tu veliku patnju i bol koju mu mi pričinjamo našim grijesima prima na sebe u jedinoj želji da nas otkupi i spasi. On šuti. Nije poput ovozemaljskih vladara, na uvrede ne odgovara zatvorima, ni kaznama, ni smaknućima.

On nas uporno ljubi. Zove. Na trenutak mi se čini da čujem Njegov glas kako govori: ni jedan grijeh nije tako velik da ne bi mogao biti oprošten ako se iskreno pokajem. Korizma je. Vrijeme je. Vrijeme je da se sretnemo sa samim sobom u tisuću pitanja. Što da promijenim, čega da se odreknem, kako da postanem bolji. Tisuću pitanja, samo jedan odgovor. Slijedi Isusa. Križni put. I danas i pred dvije tisuće godina. Isus je isti, uvijek je tu zbog nas.

Mladen Klemenčić