Nakon slavlja Uzašašća Gospodnjega i Isusova povratka Ocu, nalazimo se u vremenu iščekivanja silaska Duha Svetoga. I nama je, kao i Isusovim učenicima onoga vremena, potrebno pribrati se i duboko udahnuti prije nego uronimo u svijet i počnemo svoje javno kršćansko i crkveno djelovanje. Kao što su nekoć apostoli, okupljeni u dvorani posljednje večere s Marijom, postali svjesni da im valja poći u svijet i naviještati evanđelje, tako smo se i mi okupili na današnju nedjelju ovdje, u ovoj crkvi, sa željom da postanemo svjesni svoje zadaće u svijetu. I nama valja poći u svijet i naviještati evanđelje. 

Provirimo li kroz prozore, vidjet ćemo kako svijet nije ugodno mjesto u kojem bi se naše poslanje moglo odvijati bez problema. Egoizam, bespoštedna borba i grabež, otimačina i nepravda, mržnja i zloća, kriminal svake vrste, blud, nevjera, nepoštovanje života, ubojstva, materijalizam… Svijet! Tamo, u tom svijetu, mi bismo trebali izvršavati zadaću na koju nas Isus šalje!? Ondje, u tom svijetu, trebamo naviještati evanđelje?! 

Dođe nam da dobro zaključamo vrata crkve, vrata svoje kuće i ne pomolimo ni nos van, a kamoli da se predstavimo tom svijetu vani kao vjernici, kao Crkva. Vani je zločesti svijet, a ovdje smo na sigurnom i ja i moja obitelj, cijela Crkva. Ovdje se u miru možemo međusobno poštivati, voljeti, ljubiti, u miru i bez protivljenja slušati Božju riječ, o njoj raspravljati i lijepo se Bogu moliti da nam duša ostane mirna. Ovdje je sigurno i ovdje smo pod Božjim krovom, pod Božjom zaštitom, ovdje smo sveti. A ondje, u zlom svijetu, naša će svetost biti u opasnosti, naša pravednost biti kušana, a naša bi se dobrota mogla izopačiti. Bojimo se da i mi ne bismo postali grešni i slični ljudima svijeta. U svijetu se ne može živjeti vjernost Bogu, u svijetu, tamo vani, ne može se moralno ponašati. Svijet – tamo nema vjere. To nije mjesto za nas.

Današnji evanđeoski odlomak dio je Isusove velikosvećeničke molitve, koju je izgovorio u dvorani posljednje večere neposredno pred svoju muku i smrt. U toj molitvi Isus nam ostavlja posljednje upute prije svoje smrti. Izriče svoju oporuku. Dijeli nam svoju ostavštinu. Stavlja nam na srce ono što mu je najvažnije. Izgovara svoje najiskrenije riječi. Govori nam istinu. Ne laže, ne prikriva i ne umanjuje opasnu stvarnost koja je pred nama. Govori o mržnji svijeta prema onome što mi živimo i trebamo propovijedati drugima. 

Isus nas ne želi sačuvati od svijeta, ne želi nas izuzeti od stvarnosti u kojoj živimo. On nas utvrđuje u istini. Istina riječi Božje naše je glavno oruđe i oružje u toj bespoštednoj borbi. Nema nam druge obrane osim istine. Samo nas istina može spasiti. 

Istina je da oni koji pripadaju svijetu ne vole Božju riječ – oni ju mrze. Ne žele s njom imati posla. Stvarnost je za njih crno-bijela. Oni koji ne vole Božju riječ razdvajaju stvarnost, razdvajaju svijet na dobre i zle, ne prizanju jedinstvenost i jednost Božjeg stvorenja. Ne dopuštaju da se Bog umiješa u cjelokupnost svijeta. Ne mogu dopustiti istinu da je Bog tu, prisutan u svijetu. Oni dijele svijet, a Bog po Isusu donosi jedinstvo. Razdvajanje je djelo Zloga. A jedinstvo djelo Božje.

Ne primjećujemo li kako svojim odvajanjem od svijeta, i od ljudi koji su ondje vani u svijetu, i mi u biti radimo djela Zloga, a ne djela Božja. Proglašavamo li sebe izdvojenima i odvojenima od svijeta, ma koliko dobri bili i ma koliko tvrdili da smo uz Boga, mi se ponašamo razdvojnički. 

Odvajanje vjernika od svijeta nije Božje djelo. Božje je djelo biti u svijetu, živjeti unutar svijeta. Njegov primjer životvorne prisutnosti u svijetu i nama je poticaj činiti isto. Ne bježati, ne sakrivati se u okrilju sigurnog prostora svoje vjere i svoje povezanosti s Bogom koja nas odvaja i izdvaja iz stvarnosti života, nego uroniti u svijet, među ljude, u sva svjetska zbivanja, u istinu svijeta i u istinu Božju o svijetu. 

Naše je mjesto poslanja i kršćanskog života baš tu, u našem susjedstvu, u našem poduzeću, u našoj školi, u našoj ovozemaljskog domovini, u našoj državi – ma koliko ona izgledala trošna, prljava, potplaćena i potkupljena, razarana korupcijom, nesložna, neugodna za život, zakočena u napretku… 

Ne možemo se već sada duhom preseliti u nebo i sačuvati od prljavštine svijeta. Naše je mjesto tu, na zemlji, među ljudima, u svim zbivanjima koja život čine. Naše mjesto življenja svog kršćanskog poslanja je ovdje gdje je Bog u Isusu došao. Ne u nekom savršenom gradu, ne u nekom savršenom okružju, ne u nekom „nebu na zemlji“, ne u nekoj nebeskoj domovini. Naše je mjesto poslanja i kršćanskog života baš tu, u našem susjedstvu, u našem poduzeću, u našoj školi, u našoj ovozemaljskog domovini, u našoj državi – ma koliko ona izgledala trošna, prljava, potplaćena i potkupljena, razarana korupcijom, nesložna, neugodna za život, zakočena u napretku… 

Dok čekamo silazak Duha Svetoga, sjetimo se kako smo mi oni na koje on kani sići. Dok čekamo da Crkva nešto u našem vremenu i društvu, u našoj ovozemaljskoj domovini poduzme i učini, sjetimo se da smo mi ta Crkva koja je poslana i pozvana naviještati i svjedočiti. Dok uživamo zaštitu dvorane u kojoj blagujemo euharistiju, sjetimo se kako je ta hrana dana za život svijeta, a ne samo za naš osobni napredak u vjeri. 

Svijet je dobro mjesto za biti kršćaninom. Svijet je izvrsno mjesto za izvršiti svoje poslanje. Svijet – da, upravo ovaj svijet koji nas čeka izvan vrata crkve u kojoj se sada nalazimo –  mjesto je na koje je Isus došao. Upravo je ovaj svijet mjesto kamo Isus nas šalje svjedočiti istinu evanđelja.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.