Možda i najkontroverznija knjiga koja donosi sve samo ne klasičan životopis nekog sveca zacijelo je ona „Dođi, budi moje svjetlo“ u kojoj su zabilježena pisma Majke Terezije, kao i njen životni put. Za one koji je nisu čitali i koji nisu upoznati sa životom ove svetice, neugodno iznenađenje mogu doživjeti već na prvim stranicama, čak i prije samog predgovora, gdje je zapisano: „Ako ikada postanem sveta – zacijelo ću biti svetica tame. Trajno ću biti odsutna s neba – da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami.“

Čini mi se da današnji vjernici sve više shvaćaju da se svetost postiže kroz one redovne, svakodnevne dužnosti. Svetost je dužnost svakoga od nas, često nas potiče papa Franjo. Ta se svetost ipak u životu svakoga od nas treba i može postići kroz naše osobne životne priče, koliko god one bile teške.

Niti jedan čovjek nikada neće moći izbjeći teške situacije i stanja velikih patnji, ali isto tako, niti jedan čovjek neće moći imati prilike zauzeti stav u situacijama u kojima se nalazi.

Činjenica je i da se na tom putu svetosti, u ovoj Suznoj dolini nerijetko susrećemo sa teškim situacijama. Uvjeren sam da gotovo nitko od nas ne živi u idealnim uvjetima i okolnostima, ali da se baš u tim, „neidealnim“ situacijama stvara prilika za postati idealnim – odnosno onim koji nasljeduje jedinog koji je Idealan.

Nasljedovanje unatoč

Niti jedan čovjek nikada neće moći izbjeći teške situacije i stanja velikih patnji, ali isto tako, niti jedan čovjek neće moći imati prilike zauzeti stav u situacijama u kojima se nalazi. Psihijatri kojima čovjekova „duhovna pozadina“ nije strana pisali su o tom fenomenu kroz prizmu prkosne moći duha. Mislim da nam baš u tome može pomoći i ranije spomenuta Majka Terezija.

Zanimljivo je to što su se nakon smrti ove velike svetice mnogi, pa čak i njene najbliže sestre čudili količini patnje s kojom se susrela ova žena. Podsjetimo, Majka Terezija je gotovo 50 godina živjela iskustvo „tamne noći duše“, odnosno stanja koje karakterizira posebni Božji zahvat u kojem osoba na subjektivan način doživljava osjećaj odbačenosti od Boga, ali biva vjerna unatoč tome.

Na jednom mjestu Majka Terezija je zapisala čak i da joj pomisao na raj ne pruža ništa drugo doli osjećaja velike ravnodušnosti. Ipak, Majka Terezija nastavila je raditi sa siromašnima, bolesnima, gubavima i svima onima koji su bili potrebni njene pomoći.

Svetost je dužnost svakoga od nas, često nas potiče papa Franjo.

Unatoč svojoj velikoj boli, koja je trajala punih 50 godina, ova je žena svakodnevno umirala sebi i najmanji atom snage pružala svakom čovjeku, shvaćajući ozbiljno Isusovu zapovijed – Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.

Umiranje sebi

Osoba koja ima iskustvo tame i boli ne može drugo nego htjeti pomoći svima onima koji se nalaze u sličnoj situaciji. Ljubav Majke Terezije prema bližnjima koje se kroz iskustvo tamne noći preobrazilo došlo je do stupnja u kojem je na jednom mjestu zapisala da je zbog spasa jednog jedinog grešnika spremna cijelu vječnost provesti u stanju u kojem se nalazi.

Na jednom mjestu Majka Terezija je zapisala čak i da joj pomisao na raj ne pruža ništa drugo doli osjećaja velike ravnodušnosti. Ipak, Majka Terezija nastavila je raditi sa siromašnima, bolesnima, gubavima i svima onima koji su bili potrebni njene pomoći.

Majka Terezija je, možda i na nesvjestan način zauzela „prkosnu moć duha“ i time ovo teško stanje iskoristila za postizanje svetosti. No, osim divnog primjere ove svete žene, trebali bi smo i ozbiljno shvatiti ono njeno obećanje spomenuto na početku ovog članka: „Ako ikada postanem sveta – zacijelo ću biti svetica tame. Trajno ću biti odsutna s neba – da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami.“