Danas slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Mi redovito kažemo samo Tijelovo. Međutim, radi se, naravno, o Tijelu i Krvi Kristovoj. Danas bismo se malo više zadržali upravo na ovome drugome: Krvi Kristovoj, kako čitamo u Markovu Evanđelju.

Ovo je moja krv

Na Posljednjoj večeri Isus uzima kruh i kaže: „Uzmite, ovo je tijelo moje.“ I nakon toga uzme čašu s vinom i kaže: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.“ Za drevne narode – a tako je to nekako i danas – krv znači život, bez nje tijelo umire. Kad je ono Bog prvome čovjeku udahnuo duh života, čovjek je oživio. Tako je krv na neki način slika toga Božjega daha, daha koji oživljava.

I što Isus govori, što on to čini? On prolijeva svoju krv, on predaje svoj život. On će dan nakon Posljednje večere – na Veliki petak – stvarno proliti svoju krv, krv koja je obilno teklo kod bičevanja i kod krunjenja trnovom krunom i koja je gotovo sva istekla na križu kad je onaj vojnik kopljem probio Isusova rebra i došao do njegova srca. Isus ne daje od svoga suviška, on daje najviše što jedan čovjek uopće može dati – život. Isus jasno govori : „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Samoga sebe za nas predaje! Zato kaže apostol Petar: „Niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane“ (1Pt 1,18-19). Toliko smo Bogu važni! Upravo kako se kaže u Vjerovanju da je Sin Božji postao čovjekom, umro i uskrsnuo „radi nas i radi našega spasenja“. Doista, braćo i sestre, možemo samo prignuti glave, stati i zastati nad tolikom tajnom Božje ljubavi prema nama, prema nama slabima, prema nama nedostojnima, prema nama grešnima.

Krv saveza

Isus veli da je to krv saveza. Čuli smo kako je Izabrani narod pod Mojsijevim vodstvom sklopio onaj prvi, stari savez pod brdom Sinajem. Savez su potvrdili krvlju žrtvenih životinja. Za nas je to tek slika onoga što se ostvarilo u Isusu Kristu. Mi smo novi izabrani Božji narod, koji stupa u savez s Bogom. A što je jamstvo? Kristova krv. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. Kao čovjek, on, jedini pravedan, on, jedini koji je Bogu posve omilio (pri čemu ne želimo umanjiti bezgrešnost Blažene Djevice Marije), u potpunosti je izvršio volju svojega Oca postavši „poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,8). Time je on jednom zauvijek prinio savršenu žrtvu prinosom svoga tijela. Zato je njegova krv vjerodostojan jamac novoga saveza. Po Kristu, po njegovu predanju, po njegovu tijelu koje se za nas predaje i po njegovoj krvi koja se za nas prolijeva, mi postajemo Božji saveznici, štoviše, istinska Božja djeca, dionici božanske naravi Isusa Krista. Veliko je to otajstvo. Tko ovdje na zemlji može do kraja proniknuti u beskrajne dubine Božjeg smilovanja i Božje ljubavi prema nama?

Mi smo novi izabrani Božji narod, koji stupa u savez s Bogom. A što je jamstvo? Kristova krv. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek.

Krv saveza koja se za mnoge prolijeva

I onda dolazi ono što je najdirljivije. Isus kaže: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva.“ Krv saveza koja se prolijeva. Prolijeva sada? U prvi mah to ne možemo razumjeti. Isus je na Posljednjoj večeri. Tek će sljedećega dana on stvarno proliti svoju krv. Kako onda na Posljednjoj večeri kaže da je to njegova krv koja se, eto, sada prolijeva? To je ono što svećenik kaže na misi: „Tajna vjere.“ Ono što će se dogoditi na Veliki petak, već se na Posljednjoj večeri u otajstvu ostvarivalo. Naime, mi vjerujemo da svaki puta kad se slavi sveta misa, da se u tome trenutku Isusovo Tijelo za nas predaje te da se Isusova krv za nas prolijeva. Kristovo djelo spasenja – njegova smrt i njegovo uskrsnuće – ostvaruje se među nama u slavlju svete mise. To onda znači sljedeće: ako gledamo očima vjere – a kako bismo drukčije – onda nema nikakve razlike između nas koji slavimo svetu misu i apostola Ivana koji je bio i na Posljednjoj večeri, koji je stajao pod križem i koji je susreo uskrslog Krista. On je to vidio svojim zemaljskim očima, a mi to isto vidimo očima vjere: među nama je živi Krist, onaj isti koje je za nas umro i uskrsnuo i taj isti Isus se za nas predaje u otajstvu euharistije. Mi smo dionici i svjedoci toga velebnog djela spasenja.

To onda znači sljedeće: ako gledamo očima vjere – a kako bismo drukčije – onda nema nikakve razlike između nas koji slavimo svetu misu i apostola Ivana koji je bio i na Posljednjoj večeri, koji je stajao pod križem i koji je susreo uskrslog Krista.

Zato je sveta misa za nas najveća svetinja, i zato s najvećim poštovanjem častimo Isusa, živog i uskrslog, pod prilikama kruha i vina. Dao Bog da i u vječnosti zauvijek drugujemo s Kristom uskrslim, s njegovom majkom Marijom i svima svetima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. Zvonka Pažina prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.