Sveta Jozefina Bakhita afrička je svetica iz Sudana, koja je rođena 1869. god. u uglednoj obitelji, ali su ju u dobi od 5 ili 9 godina, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli Arapi i prodali trgovcima robljem, te je, postajući vlasništvom raznih robovlasnika, doživljavala velika ponižavanja i mučenja. Kako je od otmice doživjela velike traume, zaboravila je i vlastito ime, pa su joj ime Bakhita dali njezini robovlasnici. Moglo bi se nazvati ironijom činjenica da joj ime znači Sretna, piše Snježana Majdandžić-Gladić s portala Vjera i djela.

Kad joj je bilo 10 godina, prodana je nekom turskom generalu u Sudanu, koji se posebno iživljavao nanoseći joj svakodnevne duboke rane bičevanjem, a također ju je dao tetovirati po trbuhu i grudima, kako bi ju označio kao svoje vlasništvo. Rane koje su nastale od tetoviranja i bičevanja obično je posipao solju, kako bi ostali ožiljci, pa je tako sa svojih 13 godina Bakhita nosila takva 144 biljega ljudske nečovječnosti.

1882. godine prodana je nekom talijanskom konzulu, a on ju je dvije godine poslije odveo u Italiju i ondje predao svomu prijatelju, trgovcu Augustu Michieliju, da mu bude sluškinja. Taj je bio, za razliku od svih prethodnih, pažljiv i obazriv prema budućoj svetici, a u njegovoj je službi provela tri ili četiri godine. U Italiji je upoznala kršćanstvo, a na krštenju je dobila ime Jozefina. Nadahnjivala se na životu i muci svoga Spasitelja, te je svakodnevno sve više rasla u duhovnoj snazi po kojoj je mogla oprostiti svojim mučiteljima.

Njezini su se vlasnici 1887. god. vratili u Afriku, dok je ona stjecajem određenih okolnosti nakon nekoga vremena zadobila slobodu, te je tako mogla još više izgrađivati svoju vjeru. Postala je redovnica, a svojom vedrinom i iznimnom snagom osnaživala je mnoge. Živjela je u samostanu 45 godina, radeći kao sakristanka, vratarica i vrtlarica. Kako joj se život bližio kraju sve je više obolijevala, tako da se na koncu mogla samo kretati u invalidskim kolicima, podnoseći teške muke. Takvu je svoju patnju prinosila Kristu patniku, i na takav način zahvaljivala Bogu što je imala milost suobličivati se svomu Spasitelju. Umrla je 8. veljače 1947., blaženom ju je proglasio sveti Ivan Pavao II. 1992. godine, a osam godina poslije – 2000. proglasio ju je i svetom.

Primjer svete Bakhite nuka nas na razmišljanje o robovlasničkim odnosima u povijesti i čestim velikim tragedijama koje su iza toga stajale, ali nuka nas i na razmišljanje o trgovini ljudima, koja je prilično raširena u naše vrijeme. Iako nam poneki primjeri pokazuju da robovlasništvo u konkretnim prilikama nije nužno moralo biti nepravedno, češće se ipak događalo da su robovi bili ljudi bez ikakvih prava i bez priznanja čovječnosti. O takva dva različita pristupa svjedoči nam i životopis svete Bakhite, prema kojemu su se prvih nekoliko vlasnika odnosili prema njoj na krajnje neljudski način, ali je zadnji pokazao poštovanje i razumijevanje.

Također, valja spomenuti da je u prvo vrijeme Crkve bilo općerašireno robovlasništvo, ali da je vjera u Isusa Krista i gospodarima i robovima davala smisao i snagu da odnosi jednih prema drugima budu u istinskom kršćanskom duhu. O tomu nam na svoj način svjedoči Poslanica Filemonu, a u kojoj sveti Pavao, nazivajući najprije sam sebe sužnjem Isusa Krista, potiče prijatelja Filemona da u bratskoj ljubavi primi nazad svoga roba Onezima, a koji mu je bio neposlušan i odbjegao. Pavlovim posredovanjem i propovijedanjem Onezim je postao kršćanin, a samom je Apostolu pogana puno koristio, no Pavao ga je poslao nazad Filemonu, kojega je također obratio, i to s riječima da ga primi ne kao roba, nego više od roba, kao dragog brata.

Ista vjera u Isusa Krista dala je i svetoj Bakhiti snagu da se bez mržnje i gorčine u srcu sjeća svojih tlačitelja, a isto tako da u ljubavi i zahvalnosti požrtvovno služi onom gospodaru koji joj je pristupio prijateljski i s poštovanjem. Pokazuje to kolika i kakva može biti ljubav nadahnuta Kristovim primjerom, odnosno da nema toga staleža i nema tako teških životnih okolnosti zbog kojih bi netko mogao tvrditi da ne može služiti Bogu. Sveta Bakhita nam je svojom ljubavlju, poniznošću i požrtvovnošću jasno ukazala na takav put, razumijevajući dobro svetopisamsku sliku koja nam stavlja pred oči Krista kako pere noge svojim učenicima i time nam svima pokazuje kako trebamo jedni drugima služiti.

No, valja primijetiti kako svi ne slijede takav Kristov primjer, nego naprotiv i danas žele gospodariti ljudskim životima, a u tom smislu valja istaknuti strašne oblike suvremenoga ropstva, koji nisu nimalo blaži od onih nekadašnjih. Takvo se ropstvo češće odnosi na krajnje oblike oduzimanja istinske slobode nekomu u obitelji, na poslu i u drugim naoko redovitijim okolnostima, bilo da je riječ o fizičkim ili psihičkim zarobljavanjima i zlostavljanjima, a još se više odnosi na  umrežene lance trgovine ljudima, koji su doista neizmjerno velika ljaga na licu današnjega svijeta. Takva trgovina ljudima u svojoj je biti robovlasništvo, a po svom intenzitetu i rasprostranjenosti ne zbiva se samo u totalitarnim društvima, nego i u onima koje nazivamo demokratskima. Za tu će pošast papa Franjo reći da je najraširenije ropstvo 21. stoljeća, a podatci govore da je oko 40 milijuna osoba u svijetu izravno izloženo takvoj trgovini, s tim da je primjetan sve veći broj trgovine djecom. S obzirom da je to vrlo unosan posao, čini se da ima poveliki broj onih kojima, mimo ljudskosti i kršćanske ljubavi, to odgovara.

Zbog svega toga već se nekoliko godina 8. veljače obilježava Svjetski dan molitve, razmišljanja i djelovanja protiv trgovine ljudima, a koji je izravno nadahnut životom svete Bakhite, pa je razumljivo da se obilježava na njezin spomendan.