Punom radošću smatrajte, braćo moja, kad naiđete na razne kušnje, jer znate da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostataka.

Jakovljeva 1,2-4

Mladić je posjetio pustinjaka s reputacijom velike svetosti, nastojeći učiti od njega, a ovaj sveti pustinjski otac ga je naučio mnogim metodama molitve. Jednog dana učenik je upitao: “Što mogu učiniti da postignem Boga?” Učitelj je odgovorio: “Što možete učiniti da sunce izađe?” Kad su implikacije ovog odgovora postale jasne, učenik se naljutio i upitao: “Zašto mi onda dajete sve te različite načine molitve?” Pustinjak je mudro i sa strpljenjem objasnio: “Da budem siguran da ćeš biti budan kad sunce izađe.”

Ne zarađujemo svoje spasenje, niti Boga otkrivamo sami, ali smo pozvani biti budni kada se On pojavi u našim životima. To znači, više nego išta drugo, da moramo ustrajati u našim nastojanjima da živimo svoju vjeru i vršimo Božju volju, piše br. Joseph M. Esper s portala Catholic Exchange.

Relativno je lako podnijeti jednu veliku žrtvu, ako znamo da će to biti posljednji put da se od nas nešto traži; teži izazov za većinu nas je podnošenje mnogo manjih žrtava, dan za danom, bez vidljivog kraja. Međutim, često je ovo priroda križa koji nosimo: nastaviti moliti i ići na misu iako je većina članova naše obitelji to prestala činiti; zadržavanje naše predanosti činjenju onoga što je moralno ispravno iako se čini da malo drugih brine za to; i ustrajnost u našim dobrotvornim aktivnostima, iako nam rijetko zahvaljuju ili priznaju. Bilo bi tako lako odustati, ali to nije Kristov način. On nas poziva da ostanemo budni i spremni i obećava svoje blagoslove onima koji mu ostanu vjerni.

Modeli ustrajnosti

Neki su sveci uzori ustrajnosti; drugi su se borili da ostanu vjerni svom pozivu. Ne možemo se ne diviti primjeru svetog Pavla, koji je rado platio visoku cijenu za svoje napore da nastavi služiti Kristu Isusu, kao što vidimo u Djelima apostolskim i u nekim od njegovih novozavjetnih poslanica.

Drugi veličanstveni primjer predanosti i požrtvovnosti daje nam sveti Atanazije, veliki biskup iz četvrtog stoljeća čije je nepopustljivo protivljenje krivovjerju arijanstva (koje je poricalo Kristovo božanstvo) bilo bitno u očuvanju pravog nauka Crkve. Mnogi su se biskupi, svećenici i laici pokolebali, ali ne i Atanazije. Bio je prognan pet puta zbog nepokolebljive obrane crkvene dogme i bio je prisiljen provesti sedamnaest od svojih četrdeset i šest godina biskupovanja daleko od svoje biskupije u Aleksandriji.

Poteškoće misionara

Misionari često prolaze kroz teške trenutke: daleko od doma, žive među ljudima druge kulture i često se susreću s neprijateljstvom i sumnjom, što ponekad kulminira fizičkom opasnošću, pa čak i smrću. Takav je bio slučaj svetog Noela Chabanela, jednog od mučenika Sjeverne Amerike. Činilo se da neki od njegovih kolega francuskih isusovaca nisu imali problema u suočavanju s problemima povezanim s propovijedanjem Evanđelja sjevernoameričkim Indijancima, ali to nije bilo tako za sv. Noela. Imao je velike poteškoće s učenjem huronskog jezika, smatrao je da su mu neki njihovi običaji bili odbojni, nije mogao probaviti njihovu hranu, patio je od čežnje za domom i depresije. Što je učinio? Svetac se svečano zavjetovao da će na svome mjestu ostati dokle god Bog odluči. Fr. Chabanel je ispunio ovo obećanje, ostavši s Huronima sve dok ga oni konačno nisu ubili.

Jedna od suvremenika sv. Noela Chabanela, sv. Louise de Marillac, nije se suočavala s istim opasnostima kao on, ali je morala svladati vlastite prepreke u svojim nastojanjima, sa sv. Vinkom Paulskim, da uspostavi vjerski red za žene: Kćeri milosrđa. Zdravlje joj je bilo slabo, a okolnosti su često bile protiv nje, ali kombinacija njezine upornosti i Božje milosti pomogla joj je da postigne svoj cilj.

Kao što vidimo u životima svetaca, ustrajati u našim nastojanjima da slijedimo Isusa nije uvijek lako, ali uz Božju milost, to je moguće i vrijedno je toga.

Budući da su usredotočeni na život koji dolazi, sveci su obično u stanju prevladati privremene poteškoće koje bi obeshrabrile druge ljude. Puno je lakše podnijeti patnju kada znamo da ona ima svrhu. To je bio slučaj s papom svetim Martinom I., koji je umro u progonstvu nakon što se suprotstavio herezi koju je favorizirao car. U pismu Martin je napisao: “Četrdeset sedam dana nisam dobio vodu da se operem. Smrzao sam se i gubim od dizenterije. Hrana koju dobivam tjera me na povraćanje. Ali Bog sve vidi i ja se uzdam u Njega.”

Nije svim svecima bilo lako pouzdati se u Boga; za neke od njih je poznato da su se odustali od svojih prvobitnih nastojanja u službi – možda iz straha ili promjene mišljenja, možda iz želje da potraže Boga na drugačiji način.

Dvoumljenje je utjecalo na svetog Grgura Nazijanskog, velikog teologa čija ga je osobna sramežljivost naginjala prema samoći. Godine 380., njegovi elokventni napori da ojača Crkvu u carskom gradu Konstantinopolu doveli su do toga da je ondje proglašen biskupom (vrlo važna i prestižna dužnost); nakon samo nekoliko tjedana, međutim, Grgur je dao ostavku, tako da je ostatak svog života proveo u molitvi i meditaciji.

Stablo se vidi po njegovim plodovima, a na isti način će se oni koji tvrde da pripadaju Kristu vidjeti po onome što čine. Jer nije potrebno samo sadašnje zavjetovanje, nego ustrajnost do kraja u snazi ​​vjere.

Strah je privremeno omeo misiju svetog Augustina Canterburyjskog. Papa Sveti Grgur Veliki izabrao ga je da povede neke misionare u Englesku, ali kad su stigli do La Manchea, skupina je bila prestrašena pričama o jakim olujama i žestokim domorocima; tamo su čekali dok se Augustin vratio u Rim da upita papu je li ovo misionarsko putovanje doista potrebno. Grgur je umirio preplašenog Augustina i poslao ga natrag na put; kako se pokazalo, on i njegovi drugovi bili su dobro primljeni, a njihovi su napori u Engleskoj urodili plodom.

Napredovati

Čak i kada ne putujemo daleko od kuće ili ne izlažemo svoj život opasnosti, poteškoće koje su uključene u služenje Bogu mogu biti zamorne i obeshrabrujuće, a iskušenje da odustanemo nikada nije daleko – osobito kada se čini da su naši napori cijenjeni ili poštovani. Početkom devetnaestog stoljeća sveti Klement Hofbauer osnovao je sirotište i često je prosio kako bi ga uzdržavao. Jednom je ušao u krčmu i tražio milostinju, ali mu je čovjek koji je kartao pljunuo u lice. Umjesto da ode, Clement je mirno rekao: “To je bio dar meni osobno; sada mi, molim te, daj nešto za moju jadnu djecu.” Impresioniran svečevom poniznošću i ustrajnošću, čovjek se ne samo ispričao i dao mali prilog, već je od tada postao jedan od redovnih svećenikovih pokornika i čvrsti podupiratelj njegove službe. Sve dok prebrzo ne odustanemo od osoba ili okolnosti, Božja milost može činiti čuda; a spremnost da nastavimo u vjeri može biti snažan izraz naše ljubavi prema Bogu.

Prema svetom Augustinu, “Naš zadatak [kao kršćana] je svakodnevno napredovati prema Bogu. Naše hodočašće na zemlji je škola u kojoj je Bog jedini učitelj, i ono zahtijeva dobre učenike, a ne one koji bježe od posla.” Završit ćemo životnu školu s odličnim uspjehom ako ostanemo vjerni Isusu, ne samo riječima, nego i djelima. Sveti Ignacije Antiohijski kaže: “Stablo se vidi po njegovim plodovima, a na isti način će se oni koji tvrde da pripadaju Kristu vidjeti po onome što čine. Jer nije potrebno samo sadašnje zavjetovanje, nego ustrajnost do kraja u snazi ​​vjere.”

Sveti Vinko Paulski nas uvjerava: “Ako smo danas imali snage nadvladati jednu poteškoću, sutra i prekosutra ćemo moći nadvladati druge koje su mnogo veće i mučnije.”

Ako želimo uspjeti, moramo se potpuno osloniti na Božju milost. Sveti Pavao od Križa nam govori da se također moramo potpuno posvetiti Božjoj volji, bilo da nam je to ugodno ili bolno. Što se više predajemo Bogu, to ćemo više biti ispunjeni Njegovom milošću. Sveti Vinko Paulski nas uvjerava: “Ako smo danas imali snage nadvladati jednu poteškoću, sutra i prekosutra ćemo moći nadvladati druge koje su mnogo veće i mučnije.”

Isus nam govori da se ne brinemo za sutra, jer su današnji izazovi dovoljni sami po sebi. Suđeno nam je živjeti u duhu povjerenja dan po dan, jer kao što sveti Augustin kaže: „Izdrži, budi postojan, izdrži, i nosi križ.” Kao što vidimo u životima svetaca, ustrajati u našim nastojanjima da slijedimo Isusa nije uvijek lako, ali uz Božju milost, to je moguće i vrijedno je toga.

Za daljnje razmišljanje

“Moramo izdržati i ustrajati ako želimo doći do istine i slobode kojoj smo se smjeli nadati. Vjera i nada su sam smisao našeg kršćanstva, ali ako vjera i nada žele uroditi plodom, potrebno je strpljenje. . . .” — Sveti Ciprijan

“Onaj tko ne stekne Božju ljubav, teško će ustrajati u Božjoj milosti, jer je vrlo teško odreći se grijeha samo zbog straha od kazne.” — Sveti Alfons Liguori

“Vjera vjeruje, nada moli, a milosrđe moli da bi se drugima davalo. Poniznost srca oblikuje molitvu, pouzdanje je izgovara, a ustrajnost pobjeđuje samog Boga.” — Sveti Petar Julian Eymard

Molitva svete Klare Asiške

Molim te,
O preblagi Isuse,
otkupivši me Krštenjem
od izvornog grijeha,
pa sada Tvojom Predragocjenom Krvlju,
koji se nudi i prima diljem svijeta,
oslobodi me od svih zala, prošlih, sadašnjih i budućih.
Svojom najokrutnijom smrću daj mi živu vjeru,
čvrstu nadu i savršeno milosrđe,
kako bih Te mogla voljeti
svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom snagom svojom.
Učini me čvrstom i postojanom u dobrim djelima,
i podari mi ustrajnost u Tvojoj službi,
kako bih Ti uvijek mogla ugoditi.