Imenjak i prezimenjak riječkog nadbiskupa u miru mons. Ivana Devčića koji ga je 20. lipnja 2020. zaredio za svećenika, rođen je 4. siječnja 1991. u Rijeci. Završio je elektrotehničku srednju školu te se zaposlio. Riječkom Bogoslovnom sjemeništu Ivan Pavao II. pristupio je 2013., te je prvu godinu proveo kao pripravnik – propedeut, a nakon toga upisao je petogodišnji filozofsko-teološki studij. U srpnju 2019. diplomirao je na temu Sv. Augustin – uzor obraćenja, te je iste godine zaređen za đakona, piše Katoliči tjednik.

Od srpnja 2020. do rujna 2021. obnašao je službu nadbiskupova tajnika, a potom je dvije godine bio na poslijediplomskom studiju moralne teologije u Rimu, s boravištem u Zavodu Sv. Jeronima.
Rektorom novoosnovanog Pripravničkog sjemeništa Ivan Pavao II., povjerenikom za zvanja i ministrante te v.d. ekonoma Bogoslovnog sjemeništa Ivan Pavao II., Pripravničkog sjemeništa i Svećeničkog doma u Rijeci imenovan je u lipnju 2022., po povratku iz Rima.

Poštovani preč. Devčiću, u vremenu smo kada su u Crkvi u Hrvata aktualna svećenička ređenja. Što svećeničko ređenje u svojoj srži nosi za ređenika?

Sakrament ministerijalnog svećeništva jedno je od „remek-djela“ Kristove ljubavi: u njemu su neki ljudi, izabrani i pozvani od Boga, označeni posebnim znakom koji ih preobličuje Kristu svećeniku, tako da mogu djelovati u Njegovo ime i samim time darivati drugima Kristovu prisutnost u svijetu.

Svećenik promaknut u službu Krista učitelja, svećenika i kralja, sudjelujući u njegovoj službi spasenja, izgrađuje Crkvu. Nova svećenička ređenja trebaju biti velika zahvala i radost jer Bog ne dopušta da njegov narod ostane bez potrebne pomoći da više raste u Duhu.

Svjedoci smo kako se i na našem području, ali i općenito u svijetu uglavnom smanjuje broj duhovnih zvanja. Što je možebitni uzrok tomu?

Kriza duhovnih zvanja jača u zemljama u kojima su – sve do nedavne prošlosti – crkvene strukture bile jake i više-manje statične: prebrzo je napravljen iskorak na koji Crkva nije bila spremna. Koliko se može vidjeti, iz mnogih zemalja situaciju kompliciraju društveni, ekonomski ili politički čimbenici.

Ako općenito gledamo na činjenicu da se sve dovodi u pitanje – sadržaj vjere i Crkva – dovodi se u pitanje i temeljna vrijednost poziva; vjerski se život demitologizira, zanemaruje se aktivno promišljanje o II. vatikanskom koncilu i aktualnom učiteljstvu. Slabo „proučene“ ideje manje ili više marginalne filozofije i teologije i jasno suprotne učiteljstvu prihvaćaju se bez zalaženja duboko u njih.

Istina je također kako često i same župne zajednice, zbog niza strukturalnih i ljudskih razloga, ne nude onu toplinu milosrđa za kojom svako ljudsko biće osjeća potrebu, motivirajući ih prema ljepoti odaziva za duhovno zvanje.

Korisno bi bilo zaustaviti se na problemu niskog nataliteta koji je evidentno jedan od problema nedostatka svećenika u Katoličkoj Crkvi budući da prisutnost jednog ili dvoje djece u prosjeku u obiteljima mijenja prioritete obitelji. Tomu treba dodati i očekivanja roditelja od svoje djece.

Na koji način danas oduševiti mladiće za „rad na njivi Gospodnjoj“?

Prije svega oduševljenje, tj. poziv dolazi od Boga i ako je duhovni poziv autentičan, mladić je po samom daru pozivu oduševljen. No, mislim da je također za oduševljenu Crkvu potrebno imati autentičan odgovor. Oduševljava samo onaj koji je i sam oduševljen. Stoga odgovor na pitanje je kratko i jasno: oduševljen svećenik najbolja je promidžba duhovnog poziva.

Lijepo je kada se i dandanas čuje da netko moli za duhovna zvanja ili kada se čak u župama organizirano zajednički moli na tu nakanu. Što Vi mislite koliko su vjernici danas svjesni jakosti molitve?

Molitva je oruđe koje vjernicima omogućuje komunikaciju s Bogom i kroz koju oni mogu Njegovu riječ provesti u djelo na zemlji. Mnogi vjernici misle da je molitva način od Boga tražiti stvari, dok je umjesto toga značenje mnogo dublje i nema nikakve veze s materijalnim zahtjevima koje od njega tražimo. No, molitva daje oblik i sadržaj crkvenom životu. Zapravo, svaki je vjernik pozvan tražiti trenutke meditacije kako bi došao u doticaj s Bogom i učinio svoj kršćanski život posebnim. Za Crkvu ta gesta mora postati prirodna funkcija poput disanja, govora i jela. Mislim kako su vjernici danas svjesni jakosti molitve, no potrebno je danas moliti uz zahvalu. Zahvalna molitva je molitva koja daruje utjehu i povjerenje. Svećenici trebaju poučavati narod da se moli s pouzdanjem.

Prema odredbama Kongregacije za kler, u dokumentu Dar svećeničkog zvanja, svećeništvo zahtijeva potpuno sebedarje za službu Božjem narodu na sliku Krista Zaručnika. Što može pomoći svećeniku na tom putu i formirati ga kako bi njegovo srce i njegov život bili suobličeni Kristu?

Na ovo pitanje odgovorio bih s nekoliko točaka:
1. Tražiti Boga, onaj koji je tražitelj, tj. koji istinski traži Boga, taj se može trajno formirati u svom svećeničkom zvanju.
2. Stabilan identitet je jedan od najvažnijih preduvjeta za svećeničku službu. Zapravo, na tome se temelji afektivna zrelost, sposobnost odnosa i komunikacije, sposobnost vođenja zajednice i donošenja zdravih prosudbi.
3. Sebedarje, odnosno biti sposoban voljeti, to je vidljivi kriterij za procjenu je li postignuta dobra razina identiteta. Neki znakovi prisutnosti ovog kriterija su: zanimati se za svijet drugih, ukupno življenje kulture dara i darivanja.
4. Duhovnost zajednice je zapravo duhovnost Crkve. Već danas svećenik više nije jedini odgovoran za malu zajednicu. Djeluje u složenim strukturama, s nekoliko župa, sa suradnicima i volonterima. Tu se traži sposobnost za zajednički rad i otvorenost za suradnju.
5. Volja za učenjem – biti otvoreni novosti, ali uz dar razlučivanja.

Rektor ste Pripravničkog (propedeutskog) sjemeništa Sv. Ivan Pavao II. u Rijeci. Koja je njegova uloga i na koji način ono pomaže kandidatima za svećeništvo

Pripravnička godina vrijeme je formacije koja prethodi onoj u bogosloviji, ali s kojom je institucionalno povezana. Ciljevi ovog iskustva višeznačni su: naučiti se živjeti u zajednici, započeti izraženiji duhovni život, produbiti razlučivanje vlastita poziva, učvrstiti metode stjecanja znanja, integrirati kulturnu pozadinu nužnu za suočavanje s teološkim studijima, ponuditi mogućnost osobna iskustva u službi, pogodovanje postizanja dovoljne ljudske zrelosti, stjecanje dobre sposobnosti upravljanja slobodnim vremenom, i slično.

Djelotvorna provedba projekta formacije za propedeutsku godinu za kandidata mora postati priprema – kako bi oni koji se formiraju mogli postati ostvarene osobe. Ako u projektu nema dosljednosti, taj projekt propada. U tom smislu važno je prihvatiti projekt kako bi se suočio sa životnim izazovima što je na kraju temeljni uvjet za formaciju kandidata u propedeutskoj godini.

Kandidat u projektu formacije mora pokazati da je tražitelj valjana smisla. Mogli bismo ustvrditi kako je traganje zajedničko za sva ljudska bića. Na drugi način možemo reći kako nije dovoljno biti tražitelj, nego i sljedbenik Krista. U tom smislu mora se ponovno otkriti motivacija kandidata. Odnosno, kandidat koji je pristupio formaciji, mora pokazati sposobnost ljubavi sa slobodom srca.

Sakramenti i molitva postaju okosnica mladićeva života.

Zasigurno najvažniji vid propedeutske godine je uvođenje u duhovni život. Sakramenti i molitva postaju okosnica mladićeva života. U različito doba dana i kroz različita duhovna iskustva uči se moliti, živjeti u milosti u Božjem društvu, slušati Njegov glas, a susreće se, možda i prvi put, s duhovnim vodstvom.

Znatan dio formacije posvećen je proučavanju nekih pripremnih predmeta za filozofsko-teološke studije u bogoslovnom sjemeništu. Tečajevi koji se uglavnom pokreću, ali se svake godine prilagođavaju potrebama kandidata su: uvod u klasične jezike, uvod u filozofiju i teologiju, čitanje Biblije – lectio divina, upoznavanje s duhom liturgije i duhovnim vodstvom, starogrčki jezik te strani jezici.

Koji su, prema Vašem mišljenju i iskustvu, najveći izazovi svećeništva sadašnjice?

Očaj je krah svakog smisla. Rekao bih kako naša nada nije da je sve dobro, već da naši životi imaju smisla. Zlo je očaj besmisla. Mislim kako je najveći izazov pobijediti besmisao u svećeništvu. Nekako mi se čini da je veliki problem današnjeg svećenika govor: A što ja mogu učiniti?

I možda je zrelo rješenje u tomu da svećenik zna prigrliti ljudsku patnju, njihove trenutke očaja. Nikakva teorija neće riješiti problem patnje. Ako ljudi vide Božje lice, počet će shvaćati.

Svećenik treba znati prigrliti ljudsku patnju, njihove trenutke očaja

Naše propovijedanje može zapaliti ljudska srca ako priznamo njihovu patnju, njihovu bol te ju prigrlimo.

Stoga je veliki dio svećeništva praksa običnih ljudskih vještina. U Isusu je Bog postao čovjekom, a i mi smo pozvani postati ljudi! Prvo je tu umjetnost razgovora. Ako duboko slušamo, otvarajući svoj um i srce drugima koji su daleko od Crkve, oni nas mogu čuti.

Ako naučimo čitati lica, u svoj njihovoj ljudskoj složenosti, vidjet ćemo Božje lice 100 puta dnevno. Ako se usudimo izići iz svojih dubina tako da ostanemo bez riječi, Duh Sveti će nam dati što da kažemo, čak i ako nikada ne znamo. Zaključno: Ne odustati od evanđelja!

Što biste poručili onima koji razmišljaju o duhovnom pozivu? Zašto vrijedi svoj život posvetiti Bogu na taj način?

Onima koji razmišljaju o duhovnom pozivu poručio bih da mole za dar slobode. Mislim kako je to najveći dar koji nam je Krist darovao. Na duhovni poziv odgovara se slobodno, možda bih mogao nadopuniti prijašnji odgovor na pitanje u svezi s krizom zvanja. Današnja kriza zvanja je velika kriza navezanosti. Čovjek ne može biti „navezan“ na sveto, on mora živjeti slobodno svetost. Jer, Božji poziv je Božji dar koji nas želi slobodne. Kada mladić ili djevojka osjete duhovni poziv, potrebno je da osjete duboku slobodu u sebi i tek onda mogu zrelo ući u formacijski proces.
Svaka osoba kada je slobodna, onda je i sretna. Vrijedi se posvetiti Bogu u slobodi i biti nositelj evanđelja.