Svatko je od nas svjestan kako se život sastoji od sitnica. Sitne i naoko nevažne stvari i događaji čine naš život vrijednim ili nevrijednim. Danas smo čuli tri Isusove usporedbe. Sve tri govore o sitnicama. Upravo razlike u sitnicama donose uočljive učinke i tek se kasnije pokazuju različitima u svojim plodovima. 

Prva prispodoba govori o pšenici i kvascu. Čuli smo i njezino tumačenje. Isus ga je izgovorio na zahtjev svojih učenika. Sve je prilično jasno. Sijač dobroga sjemena je Sin Čovječji, sijač kukolja je đavao. I sjeme i biljka kukolja i pšenice slične su sve do vremena sazrijevanja. Pšenica na kraju vegetacije nadraste kukolj i donosi klas pun zrnja nadrastajući kukolj. Stoga je opravdano da domaćin ne dopušta čupanje kukolja jer prijeti opasnost od uništavanja pšenice. No, ova prispodoba kao i mnoge druge ima svoj dublji smisao i tumačenje. Svijet koji je predstavljen kao njiva na kojoj rastu razne biljke mjesto je suživota različitih ljudi koji se razlikuju po svome podrijetlu i društvenom statusu, ali i po svome moralnom ponašanju. Bog kao gospodar svijeta dopušta da na licu zemlje postoje različiti ljudi – i dobri i zli. On svima daje jednake uvijete rasta i napretka. Ipak, na koncu se pokazuju plodovi i svatko rodi svojim rodom. Primijetimo kako je Bog brižan i pazi da netko od dobrih ne bi stradao ako bi se poduzela rigorozna akcija čišćenja njive od zlih biljaka. Prispodobe kriju u sebi poruku koja je upućena učenicima u vezi s njihovim ponašanjem, jer su pozvani ponašati se jednako kao i Otac nebeski. Zato i danas nama, učenicima Kristovim ovoga vremena, valja dobro proučiti ovu prispodobu i shvatiti njezinu poruku za naše vrijeme. 

U Isusovo su vrijeme farizeji odvajali ljude na „čiste“ i „nečiste“, pravednike i grešnike. Sud o tome tko je pravednik, a tko grešnik ne pripada nama, nego Bogu. On je sudac koji prepoznaje po plodovima, a mi ljudi tek vidimo površno „zelenu masu“ iz koje vrlo lako zabunom iščupamo i nepravednim proglasimo i onoga tko to nije. Valja nam biti strpljivi s nemarnima i grešnima dopuštajući i njima mogućnost obraćenja kao što to čini Otac naš nebeski. I za njih nam valja osigurati mjesto u našim crkvenim zajednicama te ih primiti kao što je i Isus primao k sebi sve ljude. Možda im naša dobrota bude razlogom da se obrate i povjeruju. Osim toga i mi sami znamo kako smo često slabi i padnemo u grijeh. Kad bismo jedni druge „ispisivali“ iz crkvene zajednice radi nekoga grijeha, vrlo brzo bismo mogli primijetiti kako ni nama nije mjesto ovdje gdje se sada nalazimo. 

Druga današnja prispodoba govori o sjemenu gorušice i stablu koje iz njega izraste. Svako zrno u sebi sadrži život. Svaki čovjek ima mogućnost da se razvije i donese plod. Sjeme gorušice je jedno od najsitnijih sjemenja biljnoga svijeta, a ipak je i u njemu život. Isusovim učenicima bila je poznata i druga Isusova usporedba u kojoj je vjeru usporedio sa sjemenom gorušice. I danas susrećemo ljude kojima je vjera slaba i malena poput sjemena gorušice. Pa i mi smo takvi. Često malene vjere. Međutim, ne mjeri se vjera po količini, nego po snazi života koju je kadra razviti. Blago nama ako nam je vjera poput sjemena gorušice – iako sitna i malena, ali živa i žilava da može donijeti rod. Primijetimo kako je Bog velik i kako i iz naših sitnica može učiniti velike stvari. 

Treća se današnja prispodoba odnosi na kvasac. U Isusovo vrijeme žene su mijesile kruh. Rano ujutro mljele bi pšenicu i ječam kako bi brašno mogle umijesiti s kvascem i napraviti tijesto te ispeći kruh. Količina od tri mjere brašna teži oko 20 kg. Kvasac koji bi se u to brašno umijesio davao je kruhu mekoću, ali i povećavao njegovu količinu. Od toliko brašna mogla se nahraniti velika obitelj. Djelovanje kvasca u tijestu je nevidljivo, a ipak plod mu je ukusan i mek kruh. Valja nam primijetiti kako je i Božja prisutnost u svijetu često skrivena i tajna. Tako je i prisutnost kršćana u svijetu i naša dobrota često neprimjetna, međutim – svijet ne bi bio tako dobar bez nas. Zamislimo samo kakav bi svijet bio bez naše dobrote i kako bi međuljudski odnosi bili kruti i tvrdi da nema kršćana ma kako ih drugi smatrali nevrijednima i beznačajnima. Valja nam se uz ovu prispodobu sjetiti i često neprimjećenoga i nevrednovanog svakodnevnog rada mnogih žena, domaćica u našim obiteljima. One svojim svakodnevnim poslovima te pripremajući hranu za svoje obitelji čine naš život skladnim i harmoničnim, ugodnim i ukusnim. Cijeneći njihov rad možemo naučiti živjeti slično Ocu našem nebeskom, koji primjećuje naša svakodnevna dobra djela ma kako ona bila skrivena i tiha. 

Neka i nas danas ove prispodobe pouče kako nam valja živjeti na sliku Oca našeg nebeskog u svakodnevnim sitnicama svog života. Upravo svakodnevna i sitna djela dobrote te sitnice kojima ispunjavamo svoj životni vijek čine naš život plodnim i plemenitim. Nećemo možda u životu imati priliku svoju vjeru potvrditi nekim silnim i velikim djelom, ali svakako imamo priliku malenim djelima dobrote svaki dan potvrđivati sličnost sa svojim Ocem nebeskim.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.