Dva su pitanja podjednako mučila umove kršćana i nekršćana: zašto postoji patnja? Zašto Bog dopušta patnju? Postoji jedna osoba koja se ističe iznad svih da bi dala odgovor na ova najdublja pitanja, a to je sveti Pavao. Papa Ivan Pavao II. objašnjava zašto sveti Pavao toliko piše o patnji: “Apostol dijeli svoje vlastito otkriće i raduje se zbog svih onih kojima ono može pomoći – kao što je pomoglo i njemu – da shvate spasonosno značenje patnje”
U ovom ćemo članku razmotriti Pavlov unutarnji fokus, način na koji sebe vidi, kroz svoju patnju, kao sudionika u spasenju, posebice Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću. U sljedećem stupcu razmotrit ćemo njegov vanjski fokus, naime, njegov pogled na to kako njegova patnja utječe na druge.
Svojom patnjom Pavao vidi sebe kao sudionika Kristove muke, a budući da smo spašeni kroz Kristovu smrt i uskrsnuće, moramo sudjelovati u njegovoj muci kako bismo zadobili spasenje.
Pavao razumije da patnja koju podnosi služi kao način da bude poput Krista, kao i da je to za Kristovo dobro. Pavao kaže: “Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih.” (Filipljanima 3,8-11).
Križ/ Foto: Dario Zürchauer
Ovaj odlomak slijedi tekst u kojem Pavao govori o svemu što je stekao po tijelu, budući da je bio Hebrej i farizej. Međutim, on sada ovaj dobitak smatra gubitkom i odbijanjem, u usporedbi s dobivanjem Krista kroz njegove patnje. On stječe pravednost ne svojom vlastitom moći, već Kristovom.
U slabosti smo skloniji pouzdati se u Krista jer shvaćamo da ono što postižemo nije naše djelo, već Kristova milost djeluje u nama.
Patnja je sudjelovanje u Kristovu otajstvu i način na koji Pavao može postati poput Krista. Patnja je njegov način da “postane poput njega (Krista) u njegovoj smrti” kako bi “mogao postići uskrsnuće od mrtvih” (Filipljanima 3,10-11). Svojom patnjom Pavao vidi sebe kao sudionika Kristove muke. Budući da smo spašeni kroz Kristovu smrt i uskrsnuće, moramo sudjelovati u njegovoj muci kako bismo zadobili spasenje.
Vidimo drugdje u Poslanici Filipljanima da je ova ideja oponašanja Krista dobitak za Pavla, bilo u smrti ili životu. On kaže: “Jer znam da će se to po vašim molitvama i uz pomoć Duha Isusa Krista pretvoriti u moje izbavljenje, budući da žarko očekujem i nadam se da se nimalo neću posramiti, nego s punom hrabrošću sada kao i uvijek Krist će biti čašćen u mom tijelu, bilo životom ili smrću. Jer za mene je život Krist, a smrt dobitak” (1,19-21).
Za Pavla je život dobitak jer dok pati u ovom životu on nasljeduje Krista i postaje Kristu sličniji.
Nadalje, živjeti je dobitak jer dok Pavao živi on može širiti vjeru i biti primjer kršćanskoj zajednici. On kaže: “Ali ostati u tijelu potrebnije je zbog vas.” (Filipljanima 1,24) Također, umrijeti je dobitak jer ako bi umro, sudjelovao bi u Kristovom uskrsnuću. Pa bilo da živi i trpi, vodeći do uskrsnuća za sebe i druge, ili umre i sam sudjeluje u uskrsnuću, on će biti sjedinjen s Kristom i biti uzor svima.
Još jedna dimenzija Pavlove misli o značenju patnje je njegovo shvaćanje patnje kao sredstva za posvećenje, zadržavajući oholost na minimumu i povjerenje u Boga na maksimumu. On kaže: “I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.” (2. Korinćanima 12,7-10).
Foto: Freepik
U slabosti smo skloniji pouzdati se u Krista jer shvaćamo da ono što postižemo nije naše djelo, već Kristova milost djeluje u nama. Nadalje, u našoj slabosti i patnji rastemo u poniznosti i ne možemo se ponositi svojim postignućima. Patimo “da bismo se oslanjali ne na sebe nego na Boga koji uskrisuje mrtve”. (2. Korinćanima 1,9)
Vidimo u ovim retcima Druge poslanice Korinćanima 12 da je ova patnja ponovno “radi Krista”. Kroz milost Pavao može biti zadovoljan patnjom. Ovdje dobivamo uvid u djelotvornost milosti. Milost nam pomaže da sudjelujemo u spasenjskom činu trpljenja i da njime budemo zadovoljni.
Zato Pavao može reći u svojoj poslanici Galaćanima: “S Kristom sam razapet; ne živim više ja, nego Krist koji živi u meni… koji me ljubio i sebe predao za mene.” (2,20) Krist se predao za nas u spasenjskom činu svoje muke i smrti, a Pavao sebe vidi kako čini isto sudjelujući u Kristovoj muci i smrti. Krist živi u njemu kada je “s Kristom razapet”. Ivan Pavao II. primjećuje da se “Krist također na poseban način sjedinjuje s čovjekom Pavlom po križu” (SD, 20).
Pavao nam otkriva paradoks križa
Biti razapet obično znači smrt, ali za Pavla to znači da Krist živi u njemu. U patnji, kada je sjedinjena s Kristom, smrt sada znači život. Zato kaže u 1. Korinćanima: “Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.” (1,18).
Postoji ta intimna veza između križa, oličenja Kristovih muka, i patnje naroda koja je sudjelovanje u istom križu. Tako je sudjelovanje na križu kroz patnju način zadobivanja milosti, Božje snage za sudjelovanje u spasenju. To je i razlog zašto Pavao može reći na drugom mjestu u Poslanici Galaćanima: “Daleko od mene da se hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, kojim je meni svijet razapet, i ja svijetu… Od sada neka me nitko ne uznemirava, jer ja na svome tijelu nosim Isusove biljege” (6,14.17).
Raspeće/Foto: Dario Zürchauer