Margareta se rodila 22. srpnja 1647. u Lautecouru. Njezin je otac, Claude Alacoque, umro mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Margaretina se majka našla u velikim poteškoćama pa se morala i odijeliti od nekih svojih sinova. Kad je Margareti bilo osam godina, otišla je u zavod klarisa-urbanistica u Charollesu. Sestre su bile pune revnosti i duhovnog poleta, što joj se je jako sviđalo. Već je u četvrtoj godini života, i ne znajući pravo što čini, bila položila zavjet čistoće. Bio je to Božji poticaj, i zato joj je ozračje u Charollesu tako i godilo, prenosi Book.hr.

Teška ju je bolest prisilila da ostavi sestarski zavod i vrati se kući u kojoj je gotovo uzeta bolovala četiri godine. Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće, da bi na koncu, u 24. godini života, mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara od Pohođenja u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeći se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula ove riječi: „Hoću da budeš ovdje!” U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena u taj samostan, a 25. kolovoza već je započela svoju postulaturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, odjenula je redovničko odijelo te u ruke svoje poglavarice, majke Marije-Franciske de Saumaise, položila zavjete. I od tog se časa povijest njezina života i poslanja stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monialu.

Prvo viđenje i objava

Prvo viđenje zbilo se je na blagdan sv. Ivana Evanđelista, 27. prosinca 1673. Margareta je tek napustila kućnu bolnicu te pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora, gdje su strogo klauzurne redovnice od Pohođenja obavljale svoje molitve i pobožnosti. Tada joj se ukazao naš Gospodin i ona je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: „Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, nego ih mora razasuti. Tebe sam kao ponor nevrijednosti i neznanja odabrao da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno od mene.” Gospodin joj je objavio „divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao”.

Gospodin joj je objavio „divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao”.

Drugo viđenje i objava

Nakon više drugih ukazanja manjeg značenja, Početkom 1674., vjerojatno jednoga petka, Gospodin je Margareti objavio opet novu veliku poruku. Da se radilo o velikoj objavi, svjedočio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin joj se sa Srcem ukazao na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca te prozirni kao najfiniji kristal. No u tom je vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo Isusovo Srce „okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadajemo svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio značajan križ; taj je križ ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce; odmah je u nj bio usađen i križ pun svake gorčine.” Margaretin je opis tih objava težak, hrapav i nezgrapan. Nije bila laka na peru. No iz onoga što je teško izrazila jasno proizlazi dvoje: ponajprije neizmjerna Otkupiteljeva ljubav prema čovjeku, a zatim ljudski grijesi kojima nezahvalni ljudi vrijeđaju tu ljubav. To će doći naročito da izražaja u trećoj objavi, koja je jasna sinteza prvih dviju.

Treće viđenje i objava

Ta se je objava zbila nekoliko mjeseci kasnije, jednoga petka, dan po blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema svetičinu opisu, ukazao „sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog čovještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su sličile ognjištu; a bile su otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova”. I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. „Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni.” Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice naknadu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da će je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: „Primit ćeš me u Presvetom Sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila”. Zatim je zatražio pričest svakoga prvog petka u mjesecu kao pripravu za tu svetu uru koju će obavljati prostrta na zemlji u noći između četvrtka na petak od 11 sati do ponoći. I tako su u pobožnost Srcu Isusovu uvedene dvije glavne naknadne vježbe: sveta ura i sveta pričest na svaki prvi petak u mjesecu.

Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da će je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: „Primit ćeš me u Presvetom Sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila”.

Četvrto viđenje i objava

Četvrta velika objava bila joj je dana za vrijeme tijelovske osmine, između 13. i 20. lipnja 1675. Najvjerojatnije je to bilo 16. lipnja. U toj objavi Isus se potužio na rane što mu ih svojim nepoštovanjem zadaju sami vjernici i svojim svetogrđem nevjernici, te dodao: „A ono što me najosjetljivije vrijeđa jest što to čine i meni posvećena srca”. Kao naknadu za sve te uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede poseban blagdan Srca Isusova na koji će se svetom pričešću i javnom „otprošnjom” dati naknada za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima. Želimo li tu objavu primijeniti na sadašnje stanje i praksu u Crkvi, tada možemo jednostavno reći da blagdan Srca Isusova ima biti blagdan naknade i zadovoljštine za grijehe svih ljudi – i vjernika i bezbožnika i Bogu posvećenih osoba – za grijehe nemara i svetogrđa prema sakramentu Euharistije. Ako se zamislimo nad činjenicom koliko se danas u svijetu, ali i u Crkvi griješi, koliko ima opustošenja i na svetim mjestima, gdje prebivaju Bogu posvećene duše, onda blagdan Srca Isusova, kao dan javnoga kajanja, naknade i zadovoljštine ima upravo danas svoje naročito opravdanje. Možemo si zamisliti pred kakvim se golemim zadatkom nalazila siromašna klauzurna redovnica Margareta Alacoque i to zadatkom koji joj je povjerio sam Gospodin. On je u tome nije ostavio samu, nego ju je uputio na svoga vjernoga slugu, oca Kaudija La Colombiedrea, poglavara isusovačke zajednice u gradu Paray-le-Monialu. Rekao joj je doslovno ovo: „Obrati se mome sluzi i reci mu od mene da učini sve što je moguće za uvođenje te pobožnosti i neka mi učini tu radost.”

Počevši od blagdana svetoga Ivana Evanđelista, 27. prosinca 1673., sveta je Margareta imala viđenja i primala poruke Presvetog Srca Isusova. Viđenja su uslijedila sve do njezine smrti 16. listopada 1690. Svrha ovih viđenja i poruka je oblikovanje pobožnosti kojom se iskazuje počast Presvetom Srcu Isusovu, simbolu Božanske Ljubavi, te kao bitno ima promicanje žarke ljubavi prema Kristovoj prisutnosti u Euharistiji. Kao što su se glavna viđenja i poruke Presvetog Srca Isusova zbivala dok se je sveta Margareta klanjala pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom, tako i glavna primjena pobožnosti prema Srcu Isusovu uključuje svetu pričest prvih petaka svakog mjeseca, svetu uru klanjanja u četvrtak uoči prvog petka, te ustanovljenje blagdana Presvetog Srca Isusova (u petak nakon osmine Tijelova). Za ove objave se zauzeo njezin ispovjednik sveti Klaudije Colombier. Uz to za posebnog zaštitnika i vođu dao joj je sam Spasitelj svetog Franju Asiškog, koji joj se ukazao na svoj blagdan 4. listopada 1686. Isus Krist je tom prilikom objavio svetoj Margareti, koja je u mladosti bila članica Trećeg reda svetog Franje, da je sveti Franjo osobiti ljubitelj Presvetog Srca i da ima izvanrednu moć da od Njegova Srca isprosi različite milosti. Unatoč bodrenju i potpori Margaretina ispovjednika, svetog Klaudija Colombiera, viđenja i oblik pobožnosti prema Srcu Isusovu nisu bili službeno potvrđeni za života svete Margarete, nego tek 75 godina nakon njezine smrti. Po nalogu poglavarice sveta Margareta je zapisivala viđenja i poruke vezane uz štovanje Srca Isusova.

Isusova obećanja onima koji budu štovali njegovo Presveto srce

1. Dat ću im sve milosti koje su im potrebne u njihovu staležu.
2. Unijet ću mir u njihove obitelji.
3. Tješit ću ih u svim njihovim patnjama.
4. Bit ću im sigurno utočište za života, a osobito na času smrti.
5. Izlit ću obilje blagoslova na sve njihove pothvate.
6. Grešnici će naći u mome Srcu izvor i beskrajno more milosrđa.
7. Mlake će duše postati revne.
8. Revne će se duše uzdići do velike savršenosti.
9. Blagoslovit ću i kuće gdje bude izložena i čašćena slika moga Presvetog Srca.
10. Svećenicima ću dati dar da dotaknu i najtvrdokornija srca.
11. Imena onih koji budu širili ovu pobožnost bit će upisana u mome Srcu i neće se nikada izbrisati.
12. Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjemu času.

Posvetna molitva Presvetom Srcu Isusovu

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega što bi njemu moglo biti mrsko. Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti. O, predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O, Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote. Uništi, dakle, u meni sve što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce, da nikada ne zaboravim na te i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću da moja sreća i slava bude u tom da živim i umrem kao tvoj rob. Amen.