U dane života sv. Klare, društvo se mijenjalo, postojala je veća razlika između bogatih i siromašnih, migracija je bila u porastu, a urbana središta u usponu. Svijet oko nje izgledao je prilično kaotično i činilo se da je izgubio put, osobito što se tiče kršćanstva.
Klara je (1193.-1253.) pronašla svoj put. Međutim, kada se prvi put susrela sa svetim Franjom Asiškim, svetim čovjekom koji je propovijedao način života koji je toliko suprotan svijetu da je to zasigurno bio način da se ljudsko srce donese istinska radost. Budući da se godinama opirala braku, unatoč velikom pritisku obitelji, Klaru je privukla jednostavnost evanđelja kada je, s 18 godina, prvi put čula Franjinu propovijed. Poput njega, i ona je htjela promijeniti svijet, a on ju je uvjerio da je to kroz potpuno prepuštanje Kristu kroz siromaštvo.
Klara i Franjo međusobno su se nadahnjivali. Franjo je bio vizionar, a Klara odana učenica u kojoj je našao srodnu dušu.
Zajedno su usvojili revolucionarni način života postavljen za preobrazbu Crkve i svijeta. Nakon prvog susreta, Klara i Franjo su se sastali na tajnim razgovorima. Raspravljali su o tome što pogađa društvo i Crkvu, te što bi trebalo da se oslobodi svjetovnih želja koje ih proždiru. Imali su zajednički prezir prema bogatstvu, moći i časti, odgovarajuća ljubav prema radikalnom siromaštvu i potpunu ljubav prema Bogu iznad svega.
Klara je u duhovni život ušla nakon dugotrajnog razlučivanja. U ožujku 1212. pobjegla je noću u Franjinu Porcijunkulu i odrekla se svog finog šišanja, ošišala kosu i stekla naviku pokore. Na Franjin je način pronašla ispunjenje i mir. Pokušaji obitelji i prijatelja da je odvrate od zvanja bili su ponovljeni kad joj se u franjevački život pridružila sestra Katarina (kasnije sv. Agneza Asiška). Na kraju je Franjo za njih sastavio pravilo i Klaru postavio za superiornu. Proglašena je opaticom protiv svoje želje.
Među mnogim drugim ženama koje su se pridružile Redu siromašnih dama bila je i njihova majka. U roku od nekoliko godina diljem Europe osnovani su samostani Klarinih časnih sestara. Na kraju je Klara napisala novo pravilo, prva žena koja je to učinila za zajednicu drugih žena. Priča se da nikada nije napustila svoj samostan nakon 1215.
Trebam odrješenje od svojih grijeha, ali ne i od toga da moram slijediti Krista.
Klarine su časne sestre prihvatile strog i pokornički način života: ekstreman post, bosa stopala i tlo za krevet. Govorili su samo kad to zahtijevaju dobročinstva, pa su im se misli zadržale usredotočene na gore navedene stvari. U doba kada su se mnogi unutar Crkve bavili prikupljanjem imovine i bogatstva, franjevački je način odbijao čak posjedovati imovinu i preživjeti na velikodušnosti dobročinitelja.
Žena nezavisnosti i autoriteta, Klara je bila poznata po oštrim neslaganjima s raznim papama koji su pokušali oslabiti strogost svoje vladavine nametanjem druge. Usprkos tome, u namjeri radikalnog siromaštva, kad joj je papa jednom ponudio oslobođenje od toga, odgovorila je: “Trebam odrješenje od svojih grijeha, ali ne i od toga da moram slijediti Krista.”
Njihovo odbacivanje svjetovnih vrijednosti bilo je prilično kontrakulturno za to doba i donijelo je mnogo ruganja i podsmijeha. No Klara i njezine časne sestre ponudile su kaotičnom svijetu – toliko sličnom našem današnjem – još jedan način: put mira kroz žrtvu. Napustiti svoj život i podrediti ga Božjoj volji značilo je provoditi vodstvo kroz služenje drugim sestrama. “Učini sa mnom što hoćeš”, rekla je, “tvoja sam jer moja volja više nije moja. Predala sam je Bogu. ” Na taj je način pronašla pravi mir i radost.
Sveta Klara je strpljivo i s ljubavlju proživjela bolest, umrla 1253. godine. Blagdan joj je 11. kolovoza.