rodio se 1603. godine u siromašnoj obitelji u selu Kupertino u talijanskoj pokrajini Pugliji kao Josip Marija Desa. Kao dijete često je obolijevao i bio je slab učenik.

U franjevački red, među konventualce, stupio je 1626. godine, a za svećenika je zaređen 1636. godine. Bio je vrlo pobožan, poznat kao dobar ispovjednik i čovjek duboke molitve. Bio je obdaren izvanrednim darovima, osobito ushitima i levitacijama, koji su mu ponekad izazivali nelagodu.

Brojni su znatiželjnici željeli vidjeti njegove levitacije, zbog čega je često bio podvrgavan crkvenim ispitivanjima, pa i istragama inkvizicije. Sve je to strpljivo podnosio, ostajući ponizan i poslušan.

Josipove zgode sa životinjama?

Osobito je volio životinje. Kada je došao među franjevce, povjerili su mu da čuva mazgu.

Jedna legenda o sv. Josipu govori kako je, budući da nije smio primati vjernike, umjesto njih pozvao ovnove da s njime mole u crkvi. Ovnovi su ga poslušali, a Josip je poslije morao temeljito očistiti crkvu.

Jednom su ga, nakon oluje praćene krupom, potražili seljani uplakani i očajni. Govorili su mu da su im sve ovce uginule i pitali se od čega će sada živjeti. Josip je otišao na livadu i, prilazeći svakoj ovci, dotaknuo je i rekao: „U ime Božje, ustani!“ Jedna po jedna ovca počela je ustajati i oživljavati.

Ovce su svojevrsno zahvalile Josipu veselim blejanjem, a seljani su s radošću gledali svoje ponovno žive i vesele ovce.

Služeći misu u jednom samostanu, Josip je primijetio da redovnice loše pjevaju – kao da nemaju sluha ili kao da ih boli grlo. Činilo mu se da je čak skladnije zvučalo blejanje onih uskrslih ovaca. Zato im je jednoga jutra poslao malu ptičicu koja ih je trebala učiti pjevati. Svakoga dana, u vrijeme moljenja časoslova, pojavila bi se ta mala „zborovođa“. Sletjela bi na prozor pokraj kora i svojim cvrkutanjem predvodila njihovo pjevanje.

Jednoga jutra ptica se nije pojavila. Josip je upitao redovnice je li se netko možda loše ponio prema njoj. Jedna je redovnica tada priznala da ju je nehotice otjerala dok je brisala prašinu peruškom.

Josip je rekao da će je zamoliti da se ponovno vrati. I doista, već sljedećega jutra ptičica je ponovno sletjela na prozor i nastavila predvoditi pjevanje redovnicama.

Od tada je svakoga jutra dolazila na isti prozor, sve do jednoga dana kada se više nije pojavila.

Bio je to 17. rujna 1663. godine – dan kada je Josip napustio ovaj svijet.

Pogledaj ptice nebeske kako se spuštaju na zemlju da uhvate hranu, a onda se odmah brzo vraćaju u visine. Tako dolikuje i Božjim slugama da borave na zemlji samo koliko dopušta nužda, da se onda odmah duhom dignu da Boga hvale i slave.

Vidiš, također, kako ptice paze da se ne zalete u blato i da se ne valjaju po prljavoj zemlji, slično se i ljudi ne smiju spuštati u ono što oskvrnjuje dušu, nego se moraju duhom dizati u visine i svetim djelima slaviti Svevišnjega.