Pročitajte u nastavku u promišljanju vlč. Tomislava Šaguda o sv. Joispu koje možete pronaći i na njegovoj mrežnoj stranici Šagud xyz.

Uvod

Kada govorimo o Josipu, uglavnom se orijentiramo na njegova djela, na njegovu požrtvovnost i kreposti, no čini se da je Josipova najvažnija odlika, barem u kontekstu Evanđelja, njegovo porijeklo.

Josip je Davidov sin

Evanđelisti se jako trude naglasiti da je Josip (pa stoga i Isus) iz doma Davidova. Luka čak šest puta, a Matej četiri puta na početku svojih Evanđelja spominju Davidovo ime. U današnjem navještaju čujemo da anđeo oslovljava Josipa riječima „sine Davidov” (Mt 1,20), što je vrlo neobično jer nekoliko redaka prije u istom Evanđelju piše da se Josipov otac zove Jakov, a ne David (usp. Mt 1,16).

Zašto je bilo toliko važno naglasiti da je Isusov poočim Davidova roda? Bog s Davidom sklapa posljednji u nizu starozavjetnih saveza i pritom obećava da će od njega načiniti kraljevsku dinastiju koja će trajati dovijeka. U prvom smo čitanju slušali Božje obećanje Davidu da će mu podići potomka koji će učvrstiti njegovo kraljevstvo, da će taj potomak sagraditi Božji hram i da će mu Bog biti otac, a on će njemu biti sin (usp. 2 Sam 7).

Židovi su znali da su se ova obećanja samo djelomično ispunila: od Davida je doista nastala kraljevska dinastija i njegov je sin Salomon sagradio Hram u Jeruzalemu, no Salomon nije imao toliko prisan odnos s Bogom da bi ga mogao zvati ocem. Nakon nekoliko stoljeća Davidovo je kraljevstvo nestalo i Židove je sve više brinulo važno pitanje: Je li Bog iznevjerio obećanja koja je dao Davidu ili ih možda tek treba ispuniti?

Što je s Božjim obećanjima?

U doba Isusova rođenja odgovor na ovo pitanje mučio je mnoge. Brojni su Židovi i dalje gajili nadu da Bog nije zaboravio svoj narod te da će jednoga dana doći Davidov sin kojemu će Bog utvrditi kraljevstvo, kojemu će Bog biti otac, a on njemu sin, i čije kraljevstvo neće imati kraja. Zato na početku Novoga zavjeta stoji ova senzacionalna rečenica: „Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova…” (Mt 1,1). Kao da Matej svojim čitateljima govori: “Znate ona obećanja koja je Bog dao Davidu, a nisu se još ispunila? Imam radosnu vijest (evanđelje) za sve vas: Bog je pohodio svoj narod i napokon ispunio dana obećanja, i to u osobi Isusa Krista!”

Isus je po Mariji postao čovjekom, ali je po Josipu bio član kraljevske obitelji.

Sada uviđamo važnost Josipova porijekla. Iako Isus nije bio Josipov biološki sin, on mu je bio sin po zakonu, a za nasljedstvo je važan zakon, ne biologija. Isus je po Mariji postao čovjekom, ali je po Josipu bio član kraljevske obitelji. Možda u božićnom vremenu malo previše naglašavamo da se Isus rodio u malenoj siromašnoj obitelji, jer je prava istina da se Isus rodio u velikoj kraljevskoj obitelji čijem je potomku obećana uspostava vječnoga kraljevstva – kraljevstva kakvo svijet još nije vidio.

Josip kao David

No vratimo se malo u Stari zavjet, u doba izraelskih kraljeva, kako bismo uočili jednu važnu paralelu. U teologiji se Salomonovo kraljevstvo smatra slikom i najavom Božjega kraljevstva, koje je utemeljio Isus. Ono je imalo dvanaest upravitelja, među kojima se isticao upravitelj dvora, kome su bili povjereni posebni ključevi kraljevstva, a u Hramu se prinosila posebna nekrvna žrtva kruha i vina (koja se na grčkom zove euharistija). Davidu nije bilo dopušteno sagraditi Božji hram jer je Bog to namijenio njegovu sinu Salomonu, no kako bi sinu olakšao posao, David mu je priredio zalihu materijala za gradnju Hrama: kamenja, drva, čavala, mjedi itd. (usp. 1 Ljet 22). Ako prema ovoj analogiji Isusa možemo usporediti sa Salomonom, onda Josipa treba usporediti s Davidom. Za Josipa kažemo da je bio drvodjelja (usp. Mt 14,55), no izvorna grčka riječ tekton ima šire značenje: može označavati stolara, zidara ili građevinara. Dakle, Josipova je djelatnost najvjerojatnije bila građevinarska, pa slobodno možemo zaključiti da je Josip svome sinu posmrtno ostavio radionicu punu raznog građevinskog materijala, baš kao i David svome sinu Salomonu. Davidu je ostala i njegova majka Bat-Šeba, koja je sjedila uz njega na prijestolju, savjetovala ga i posredovala za druge. Tako je i iza Josipa ostala Marija, Isusova majka, da Isus, kada uspostavi svoje kraljevstvo, nju okruni za kraljicu, da sjedi uz njega na prijestolju i posreduje za druge.

Trebamo Josipa

Vjerujem da smo svi imali priliku čuti roditelje kako se žale da su svojoj djeci “dali sve”, a ona su pošla krivim putem. Tako je i David Salomonu “dao sve”, ali je Salomon kao kralj propao i njegovo se kraljevstvo raspalo jer ga otac nije naučio kreposno živjeti. Kada kažu da su djeci dali sve, mnogi roditelji misle isključivo na materijalno, no ono najvažnije što roditelj može dati svome djetetu jest odgoj u krepostima. Ovdje je, očito, David zakazao.

Premda je Josip Isusov poočim, on je više naš odgojitelj nego Isusov, kao što je i Marija u odgojnom smislu više naša majka nego Isusova.

Isusu možda i nije trebao odgoj u krepostima, jer on je Bog – izvor svake kreposti. Ali nama treba takav odgoj. Premda je Josip Isusov poočim, on je više naš odgojitelj nego Isusov, kao što je i Marija u odgojnom smislu više naša majka nego Isusova. Nama su oni potrebniji. Zato se o blagdanu svetoga Josipa okupljamo u brojnim crkvama diljem naše zemlje koje nose Josipovo ime: ne zato što je to jedna važna svetkovina koju valja svetkovati, nego zato što svi osjećamo da nam je potrebna Josipova blizina, njegov primjer, odgoj i duhovna zaštita.

Zaključak

Za kraj bih ponovno spomenuo one pomalo pretjerane govore u kojima se sv. Josip prikazuje kao malen, skroman, običan čovjek… Valja znati da je on bio izravni potomak kraljevske loze i potencijalni nasljednik prijestolja, a ne tek običan čovjek. No Bog nam po Josipu prije svega poručuje da se Božje kraljevstvo može živjeti u skrovitosti, daleko od blještavila svijeta. Svi smo mi krštenjem pomazani za kraljeve i nasljednici smo Kristove kraljevske loze: tko je god kršten, ne treba sebe smatrati „običnim malim čovjekom”, nego kraljem – osobom kraljevskog dostojanstva i prava. Ali raskoš tog Božjeg kraljevstva u koje smo pozvani da s Kristom vladamo, ne očituje se u brojnim podanicima, bogatoj riznici ili snažnoj vojsci, nego u krepostima, pobožnosti, otvorenosti Božjoj volji i sili Duha Svetoga. Tu se krije moć i snaga našega kraljevstva! Stoga sklopimo ruke na molitvu, kako kaže bl. Stepinac, jer smo tada najjači.