Sveta Gertruda Velika, ili sveta Gertruda od Helfta, rođena je 6. siječnja 1256. godine u Njemačkoj. Odlučila je odgovoriti na Gospodinov poziv kao sestra benediktinka. Njezin dubok odnos s Gospodinom kroz molitvu doveo je do toga da je spominju kao mističarku. Također je smatrana velikom teologinjom, piše Catholic.org.

Iako se malo toga zna o Gertrudinu djetinjstvu, opće je prihvaćeno da je sa samo četiri godine upisana u cistercitsku samostansku školu u Helfti, Saxony, pod vodstvom opatice Gertrude od Hackerborna.

Cistercitski pokret nastojao je vratiti benediktinsku religioznu zajednicu na strože i vjernije poštivanje izvornog „Pravilaˮ odnosno načina života koji je poticao sv. Benedikt. Neki izvori nagađaju da su Gertrudini roditelji ponudili svoje dijete kao oblatkinju, laikinju posebno posvećenu Bogu i služenju Bogu, dok su drugi vjerovali da je možda ušla u samostan kao siroče. Sv. Mechtilda, mlađa sestra opatice Gertrude, brinula se o mladoj Gertrudi. Gertruda i Mechtilda bile su jako povezane i ta je povezanost samo još dublje rasla s vremenom, omogućujući Mechtildi veliki utjecaj na Gertrudu.

Stajala je na raspolaganju za duhovne razgovore i savjete hodočasnicima koji su dolazili u samostan cistercitkinja u Helfti. Pripisuju joj se mnoga čudesa.

Gertruda, poznata po svom šarmu i mogućnosti da osvoji ljude, ušla je u benediktinski red u Helfti i postala redovnica. Posvetila se učenju i primivši obrazovanje u mnogo različitih područja. Gertruda je tečno govorila latinski te je bila upoznata s pismima i djelima crkvenih otaca, uključujući sv. Augustina. Gertruda je u svojem samostanu nastojala koristiti i drugim sestrama. Tako je za njih sastavila priručnike od najljepših tekstova iz Svetog pisma. Stajala je na raspolaganju za duhovne razgovore i savjete hodočasnicima koji su dolazili u samostan cistercitkinja u Helfti. Pripisuju joj se mnoga čudesa.

Godine 1281. dvadesetpetogodišnja Gertruda iskusila je prvi niz vizija koje će se nastaviti do dana preminuća. Vizije su joj promijenile život i taj je trenutak prepoznala kao svoje novo rođenje. Njezini prioriteti okrenuli su se od sekularnih učenja te se više usredotočila na učenje Pisma i teologije. Njezin život, ovim buđenjem, bio je ispunjen te je postala entuzijastična učenica koja je pisala na duhovnu korist drugima.

Vizije su joj promijenile život i taj je trenutak prepoznala kao svoje novo rođenje.

Gertruda je jednom, na spomendan evanđelista Ivana, imala viziju koja je opisana u njezinim zapisima. Dok je odmarala glavu blizu rane na Isusovu boku, mogla je čuti kako mu srce kuca. Pitala je sv. Ivana je li i on osjetio udarce Isusova božanskog Srca u noći Posljednje večere. Rekao joj je da je to otkriće čuvao za vrijeme kada će svijetu trebati kako bi obnovio svoju ljubav.

Postala je jedna od velikih mističarki 13. st. Sa sv. Mechtildom prakticirala je takozvanu „svadbenu mistikuˮ, vidjela je sebe kao Kristovu mladenku. Prihvatila je dobročinstvo i za bogate i za siromašne, bila je jednostavna žena duboke solidarnosti s onima koji još nisu bili spremni za blažene vizije, koji se još uvijek pročišćavaju u stanju mirovanja koje je poznato kao čistilište.

Gertruda je bila pokraj postelje i žalovala zbog gubitka opatice Gertrude od Hackeborna 1291. godine i njezine voljene sv. Mechtilde 1298. godine. Gertrudino zdravlje počelo se pogoršavati, ali ona je samo nastavila pokazivati ljubav prema Gospodinu.

„Do 25. godine bila sam slijepa i luda žena… ali ti si se, Isuse, udostojio pružiti mi neprocjenjivu bliskost svog prijateljstva otvarajući mi na svaki način onaj najplemenitiji kovčeg svog božanstva – tvoje božansko Srce – i ponudio mi u velikom obilju sva tvoja blaga sadržana u njemu.ˮ Gertruda je 17. studenog 1301. preminula kao djevica i zauvijek se pridružila svome Zaručniku.

To je značajan spis jer uključuje detaljan opis Gertrudinih vizija i štovanje Kristova srca.

Tijekom svoga života Gertruda je napisala mnoga pisma, premda ih je samo nekoliko sačuvano do danas. Jedno od njezinih najstarijih djela je Legatus Memorialis Abdudantiae Divinae Pietatis (Glasnik božanske ljubavi). Ostala njezina djela uključuju kolekciju Duhovnih vježbi i Preces Gertrudianae (Gertrudine molitve). Glasnik božanske ljubavi sadrži pet različitih knjiga. Druga knjiga središte je ovoga djela i pisala ju je sama Gertruda. To je značajan spis jer uključuje detaljan opis Gertrudinih vizija i štovanje Kristova srca. Za ostale četiri knjige vjeruje se da su ih napisale druge redovnice.

Iako Gertruda nikada nije službeno kanonizirana, Rim je dopustio časoslov i čitanja u njezinu čast. Kako bi je se razlikovalo od opatice Gertrude od Hackeborna, papa Benedikt XIV. dao joj je titulu „Velikaˮ, čineći ju jedinom sveticom koju se naziva „Velikomˮ. Gertrudini su spisi naročito potaknuli širenje pobožnosti prema Srcu Isusovom, a među njezinim štovateljima našli su se i sveta Terezija Avilska, sveti Filip Neri i sveti Franjo Saleški. Zaštitnica je redovnica, Kariba, Perua, njemačke biskupije Magdeburg, Napulja i Tarragone u Španjolskoj. Posvećena su joj mnoga naselja, župe i crkve diljem svijeta. Sv. Gertruda Velika zaštitnica je zapadne Indije i često je se zaziva pri molitvi za duše u čistilištu. Njezin spomendan slavi se 16. studenog.