Dobri i dragi ljudi, vrijeme je svibanjskih pobožnosti. Mnogi se pitaju što znači svibanjska pobožnost. Mogli bismo reći: djelo ljubavi prema Bogu i Majci Božjoj. Biti pobožan znači biti po Bogu, živjeti po njegovoj ljubavi i zahvaljivati mu za njegovu ljubav.

U svibnju mu zahvaljujemo za dobrostivost iskazanu nam preko Majke Božje, koju zovemo Kraljicom svibnja.

Ljepota svibanjskoga jutra, svježina zraka, svibanjska zelen, tako mlada i nježna, sve to ne može ostaviti čovjeka a da ne kaže: „Hvala, Stvoritelju!“ Svaka travka, cvijet, listak propinje se i izlaže zraci sunca da ga pomiluje, ogrije. „K suncu prosi vsaka roža, k suncu trava vsaka, / tak i tebi, Majka Božja, srce siromaka.“ Srce siromaka to je ono srce koje se uzda prvo u Boga, a onda kroz Boga u sve i svakoga drugoga, ali nikad bez Boga. To je srce koje kliče: „Oče naš, Zdravo, Marijo“. Čovjek koji se propinje do zrake Božje ljubavi, do Božjega blagoslova. Cvijet i trava otvaraju se suncu, a čovjek Bogu. Cvijet i trava koji ne uspijevaju doći do sunca – venu i trunu.

Čovjek koji ne dolazi do Boga ostaje bezbožan, ne pobožan. Samo Bog „obožuje“ čovjeka, a „obožen“ čovjek izvor je božanskih darova ljudima s kojima živi. Suvremena bezbožnost jako nas košta. Čovjek je stvoren da bude pobožan. Božje je stvorenje, htio ili ne.

U čovjekovo srce Bog je stavio svoje oči.

Božje oči, ne ukopane, već darovane čovjekovu srcu, gledaju na drugoga čovjeka. Tako je čovjek gledan mojim okom, Božjim srcem. Tako je čovjekov pogled pobožan pogled. Ako ljudi danas nemaju osjećaja prave pobožnosti, onda nam može biti jasno zašto je tako. U mnogom je srcu Božje oko pokopano.

Molim Boga da svibanj toplinom Božje ljubavi „ozeleni srca ljudi“, da skine grobnu ploču koja, moguče i u mom srcu, čini Božje oko pokopanim.

Znate, nije dovoljno čovjeka vidjeti samo ljudskim okom, iako je i to već jako puno, ali kad čovjek osjeti da ga preko nas gleda Bog, da ga grije Božji pogled, onda se u čovjeku budi drugi život.

Tome su nas učile i uče danas svibanjske pobožnosti. Uzmite pušlek rožicah i pođite u crkvu pred sliku ili kip Majke Božje. Stavite svoje ružice pred sliku i motrite kako vas milo gleda i ona i maleni Isus u njezinu naručju. Naučite od nje i vi tako gledati ljude. Nemojte sumnjati u snagu Božjega oka u vama. Ljubav toga pogleda učinit će ljude mnogo ljepšima od cvjetnih livada i zelenih gajeva, jer čovjek je vrjedniji od vrabaca i ljepši od poljskih ljiljana.

A ti, Marijo, svibanjska kraljice, učini da pred tvojom slikom uz mnoštvo bijelih ruža stoje tvoja djeca, ljudi, i da budu Božja radost na svijetu.

(Gornji tekst izvadak je iz knjige „Duša remetskoga romara” o. Vjenceslava Miheteca. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr.)