U današnjem evanđelju susrećemo dvije osobe, muškarca i ženu, koji se po mnogočemu razlikuju, ali do kojih je doprla ista velika i nježna Kristova ljubav, koja liječi, spašava i daruje novi život. Dva su prizora, međusobno isprepletena, u kojima nam je predstavljeno ovo dvoje ljudi.

Jair, čovjek čvrste vjere koju snaži kušnja 

Prva od te dvije osobe je, po svemu sudeći, ugledna osoba, nadstojnik sinagoge imenom Jair. Moleći Isusa da mu ozdravi kćer, on ima o tome i razrađen plan koji mu predlaže (dođi/položi ruke na nju/ozdravi ju da živi). Isus uviđa stvarnost njegove duboke vjere i spreman je učiniti ono što ga Jair moli, iako na drukčiji način od onoga kako je to Jair zamišljao.

Na putu prema Jairovoj kući ispriječili su se neki događaji koji otežavaju provedbu ovog poduhvata. Jair, osnažen vjerom, slijedi Isusa i uz njega uči svladavati te prepreke, te će, na kraju, svjedočiti ispunjenju svojih želja. 

Iz konteksta je jasno da je on imućna osoba, da pripada povlaštenom staležu. Međutim, našao se u stanju velike nemoći i boli pred izglednom smrću svoje kćeri. Kao i svatko drugi, i on je bespomoćan pred bolešću i smrti; njegov privilegirani status tu mu ne koristi. Jair ima obilježja koja su u evanđeljima često svojstvena onima koji su dolazili u sukob sa Isusom (pismoznanci, farizeji…). Međutim, on bez ustezanja ide ususret Isusu sa svojom mukom. Priznaje se nedostatnim: treba mu pomoć, trebaju mu drugi, a prije svega treba mu Isus. 

Evanđelist bilježi da je Jair opazio Isusa. Ovdje se glagol opaziti upotrebljava u sasvim određenom smislu: to nije tek opažanje očima; Jair opaža/osjeća da je Isus Božji čovjek; prepoznaje ga kao spasitelja i osobu koja očituje Božju snagu. Nadstojnik sinagoge ne oklijeva pasti pred Isusove noge, očitujući tako svoju nemoć i potrebu pred smrtnom bolešću svoje kćeri, kao i svoju bol koja otuda izvire. 

Isus ide s njim. Ne govori ništa, ne obećava ništa. Jair vjeruje. Ide sa Isusom, i sigurno mu se žurilo. 

Žena skrovite, jake vjere

Međutim, Isus se u jednom trenutku zaustavlja trošeći dragocjeno preostalo vrijeme. Nestrpljivu Jairovu vjeru on ozbiljno iskušava kako bi upoznao anonimnu ženu velike vjere koja je u susretu s njime zadobila godinama željeno ozdravljenje. 

O ženi ne znamo puno, tek da je bolesna. Patnja joj je gotovo kao osobina kojom ju je označila bolest, koja joj, osim što ju tjelesno muči, zadaje i unutarnju patnju. Njezina bolest koja uzrokuje krvarenje, čini ju nečistom, a time i vjerski i društveno marginaliziranom. Riječ je o ženi koja zaista pati; teški tretmani kojima se dosad podvrgavala bili su neuspješni. Razočarana, sada svu svoju nadu polaže u onoga za kojeg je čula, u Isusa. On je pravi liječnik, onaj koji liječi i tijelo i dušu.

Prvi prizor odvija se skrovito. Tu je protagonist bolesna žena, a Isus se na neki način prilagođava onome što ta žena čini da bi ozdravila. Ona je uvjerena da će biti izliječena čim dotakne Isusovu haljinu. Ta bi se gesta mogla činiti pomalo praznovjernom, no evanđelist Marko naglašava da je to gesta koja izražava neizmjerno povjerenje koje ova bolesnica ukazuje Isusu i od njega očekuje zdravlje; ne samo tjelesno iscjeljenje, već i puninu zdravlja, ono što jedino Bog može dati (…bit ću spašena, 5,28). Bog ne razočarava njezina očekivanja, ona ozdravlja, međutim, i Isus to osjeća.

I tako se otvara drugi prizor; otkriva se iscjeljenje žene, zajedno s njegovim značenjem. Tu je Isus protagonist, koji osjeća iscjeliteljsku silu koja je izišla iz njega i želi upoznati onu koja prima taj dar.

U komentarima učenika ima pomalo ironije, ali Isus zna što traži. Gleda oko sebe tražeći osobu koja je izazvala taj događaj. On želi da ona slobodno stane pred njega. Žena je u strahu, ali shvaća da je, dotaknuvši Isusa, i sama dotaknuta silom Božjom. I sad ona čini ono što joj srce kaže: ne bježi, ne skriva se; klanja se, poput Jaira, pred Isusom i otkriva što se dogodilo. U tom činu priznaje da je Isus Spasitelj koji joj je spasio život. 

Gospodin je umiruje i ukazuje joj svoju naklonost; naziva ju kćeri jer je vjerom preporođena, istinski je spašena. Sve što se dogodilo plod je vjere te žene (…vjera te tvoja spasila). Iscjeljenje i mir, darovi koje prima, vidljivi su znak preobražujućeg susreta s Isusom koji je Spasitelj.

A, u međuvremenu, Jair čeka. Možemo zamisliti koliko je nestrpljiv dok protječe dragocjeno vrijeme. No, i ova će ga epizoda utješiti i ojačati njegovu vjeru.

Ne boj se! Samo vjeruj!

Ali, eto vijesti koje se bojao. Kći je umrla. Zdrav razum kaže da se učitelja dalje ne muči. Učitelj, međutim, ne dijeli to mišljenje: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Zapravo, Isus se sprema učiniti nešto nečuveno; Božja moć očitovat će se u svoj svojoj punini. Isus od Jaira traži samo jedno, da vjeruje, ne objašnjavajući mu ništa. Jair mora vjerovati; ostao je bez riječi, a povjerenje u Isusa izražava djelom – vodi ga u svoju kuću.

U ovoj prigodi Isus želi oko sebe one koji vjeruju, a ne znatiželjnike. Dopušta samo trojici učenika da ga slijede zajedno s Jairom. Odabrani učenici isti su oni koje Marko i drugdje predstavlja kao svjedoke presudnih događaja u Isusovu životu. A Jair je sada učenik s učenicima.

Po dolasku u kuću on zatječe stanje koje njegovu vjeru teško iskušava. Očito je: njegovo je dijete umrlo. Isusove riječi da dijete nije umrlo, nego spava kod nazočnih izazivaju podsmijeh. Pred roditeljima i trojicom učenika Isus mrtvu djevojčicu prima za ruku pozivajući je u život. Njegov je poziv moćna riječ koja ne samo da otvara nove horizonte za razumijevanje života i smrti, nego je riječ koja oživljava, koja spašava, koja život obnavlja.

Marko nam je prenio snagu Isusovih riječi, ostavljajući ih na aramejskom, Isusovom jeziku. Gotovo da možemo zamisliti da smo ondje, na licu mjesta, i još uvijek ga čujemo kako izgovara te iste riječi za djevojčicu, za njene roditelje, ali i za nas danas, za sve one koji će tijekom stoljeća čuti ove riječi spasenja: Talita kum!

Ustani!

Djevojko, zapovijedam ti, ustani! Isusova riječ probija granice smrti. Novi život koji je Gospodin donio ovdje se očituje u punoj snazi. Susret s Isusom uvijek je izvor novog života, obnove i spasenja. 

Svi su ostali zapanjeni. Vjerojatno su sretni koliko i zbunjeni, iznenađeni. A Isus se opet otkriva u svojoj brižljivosti. Traži da se djevojčicu nahrani: dijete treba okrijepiti kako bi se vratilo u svakodnevni život. Njegova zapovijed da očevidci ljudima ne govore što se dogodilo gotovo je nemoguća, ali ima svoje značenje. Marko nas tom rečenicom podsjeća da, ustvari, još uvijek nitko nije spreman u potpunosti razumjeti što se dogodilo. Tek nakon Kristove smrti i uskrsnuća, učenici će moći sastaviti sve dijelove svoje nevjerojatne „avanture“ koju su proživjeli s Kristom i, po daru milosti, upoznati otajstvo koje im je objavom obznanjeno (usp. Ef 3,3).

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Andrića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.