Čitatelji Glasa Koncila postavili su pitanje o službenom stavu Crkve o darivanju desetine. U nastavku prenosimo odgovor u cijelosti.

Nismo čuli da bi izdvajanje desetine, to jest 10 posto obiteljskih prihoda, bilo službeno stajalište Crkve i da bi toliko trebalo darovati za potrebe zajednice. Starozavjetna praksa nije mjerilo za novu crkvenu praksu, u kojoj se ističe da vjernici za potrebe Crkve moraju darovati, ali prema svojim mogućnostima i dragovoljno.

Peta crkvena zapovijed kaže da smo dužni dati doprinos za uzdržavanje Crkve i njezinih službenika: “Pridonosi za crkvene potrebe!” Pridonositi možemo na različite načine i ne nužno novčano, posebno ako smo i sami u oskudici, ali možemo i svojim konkretnim radom i djelovanjem, pa i drugim materijalnim dobrima, jer su potrebe “Crkve” doista velike. Prakse u Crkvi po svijetu donekle su različite, ali sve s istim ciljem širenja radosne vijesti. I to ne samo one u našim župama, nego i na razini univerzalne Crkve jer i sami znate da svaki vjernik nastoji pridonositi koliko može za Caritas i ljude (pa i sužupljane) u potrebi, za siromahe u svijetu, za misije, za sjemeništa. Mi u našim župama u Hrvatskoj u novije vrijeme svoju bratsku ljubav i solidarnost prema našoj braći u Bosni i Hercegovini također pokazujemo ne samo na duhovan način i molitvom, nego i konkretno, jer jednu se nedjelju u godini prikupljaju i materijalna sredstva baš za njih.

Prakse u Crkvi po svijetu donekle su različite, ali sve s istim ciljem širenja radosne vijesti.

U svemu tome ne smijemo zaboraviti da “udovičin novčić” u Božjim očima – kao dar čista srca i otvorene duše – može vrijediti daleko više nego desetina ili puno materijalnih dobara ako ih darujemo neiskreno. Zakonik kanonskoga prava (kan. 222, par. 1) navodi: “Vjernici su obvezni pomagati Crkvi u njezinim potrebama, da bi imala što je potrebno za bogoštovlje, za djela apostolata i dobrotvornosti i za dolično uzdržavanje službenika”, a paragraf 2 ističe: “Vjernici su također obvezni promicati društvenu pravdu i, spominjući se Gospodnje zapovijedi, pomagati siromasima iz svojih prihoda.” No kada Zakonik kanonskoga prava govori o stjecanju dobara, u kanonima 1261, 1262 i 1263 ističe da je vjernicima “slobodno davati vremenita dobra u korist Crkve” i da ih je “dijecezanski biskup dužan podsjećati na tu obvezu” i to “na prikladan način zahtijevati”, a “vjernici neka pomažu Crkvu prilozima koji se od njih traže, prema odredbama koje donosi biskupska konferencija”.

Štoviše, dijecezanski biskup nakon savjetovanja s ekonomskim i prezbiterijalnim vijećem može za potrebe biskupije “nametnuti” umjeren doprinos, razmjeran prihodima javnih osoba koje su pod njegovom upravom, ali i “ostalim fizičkim i pravnim osobama”, premda mu je to nametanje “izvanrednoga i umjerenoga davanja” dopušteno “samo ako je velika potreba i pod istim uvjetima”, pri tome “poštujući krajevne zakone i običaje koji mu daju veća prava”. Isto tako, kao što znate, u nekim državama poput Njemačke, na primjer, vjernici su dužni plaćati crkveni porez državi, koji se prosljeđuje Crkvi, koja se tim sredstvima koristi za svoje potrebe. U Italiji vjernici isto tako slobodno daruju od svojih prihoda određeni postotak, no to ne znači da i u tim državama vjernici, posebno oni koji to tako osjećaju, ne daju i dodatne priloge za crkvene potrebe na raznim područjima, možda i više od desetine prihod