Strašno puno tuge može proizaći iz nerazumijevanja jednostavne riječi. Međutim, često riječ ne znači ono što mislimo da znači, a to vodi do svakakvih problema, donosi Aleteia.

Primjerice riječ “savršeno”. Često mislimo da riječ “savršeno” kad se primjenjuje na ljude, znači ona poput “bez moralnog nedostatka, uvijek radimo sve kako treba”. I obično kažemo, “Nitko nije savršen”. Stoga, kad čujemo ovu riječ koja se koristi u kontekstu kršćanske vjere, to nam može biti neugodno. “Trebamo težiti savršenom stanju.” “Crkva je savršeno društvo.” “Budi savršen kao što je savršen tvoj Otac na Nebu.”

Čujemo sve to i kažemo: “… Stvarno? Ali kako je to moguće?” Sve to proizlazi iz nerazumijevanja. U osnovi, “savršeno” ne znači “bez moralne mane”. U svojoj latinskoj bazi, “savršeno” doslovno znači “učinjeno”. Drugim riječima, nešto što je savršeno je potpuno, sve što bi trebalo biti. Razmišljajući ovako, možemo vidjeti kako savršenstvo još nije tako daleko.

Katekizam Katoličke Crkve nam govori da kajanje za grijehe također može biti savršeno.

“Kada proizlazi iz ljubavi prema Bogu, ljubljenom iznad svega, naziva se ‘savršenim kajanjem’ (iz ljubavi prema Bogu, contritio). To kajanje oprašta lake grijehe; a postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentalnoj ispovijedi, čim to bude moguće.” (KKC 1452)

Nije li samo Bog savršen? Kako bismo ikada mogli dostići “savršenu” razinu kajanja?

Nisu savršeni ljudi oni ljudi koji se savršeno kaju, naprotiv, savršeno kajanje usavršava ljude. Tuga zbog naših grijeha i zbog ljubavi prema Bogu čini nas cjelovitima te nam pomaže preobraziti se ono za što smo stvoreni.

Bog nam daje svoju milost kojom smo odgajani izvan svoje slomljene prirode i dajemo udio u vlastitom životu.

Vidimo da ne trebamo biti savršeni. Umjesto toga, Bog nas je taj koji nas usavršava.