Sjećam se vremena kad su nam djeca bila dojenčad, moja bi žena sjedila i dojila ih jedno za drugim do kasno u noć. Povremeno bih se probudio i prošetao do kuhinje po piće. U zamračenoj obiteljskoj sobi vidio bih je s našim djetetom. Ponekad bi jednom rukom držala bebu koja doji, a drugoj ruci bi držala knjigu ili bi nešto drugo radila, ako bi možda beba zaspala. No najčešće ne bi radila ništa osim promatrala dijete, prenosi Aleteia.

Prstima bi lagano prolazila kroz čupavu dječju kosu, slušala bi otkucaje malenog srca, sjedila bi, sasvim sretno, gledajući svoju bebu. Nije tražila ništa konkretno i nije očekivala nikakav odgovor. Dovoljan je bio pogled na njezino dijete. Svako od naših šestero djece bilo je misterij o kojem je trebalo razmišljati u tišini njezina majčinskog srca. Gotovo sam se osjećao kao uljez u sceni. Prošao sam tiho da ne remetim mir koji je bio tako jak da sam ga osjećao u kostima.

Taj čin gledanja središnji je dio za duhovnost došašća. Uz Mariju, Josipa, pastire, mudrace, anđele, pa čak i životinje, dolazimo do jaslica i klanjamo se djetetu Kristu. Pozvani smo gledati s njima, istražiti veliku tajnu i razmotriti što znači da se Bog pridružio stvorenju. Zbog toga su sva svetopisemska čitanja za došašće toliko ustrajna da prestanemo što god radimo, obratimo pažnju i pogledamo. Ako to ne učinimo, mogli bismo propustiti veliko čudo.

Ne mogu si pomoći, ali smatram da je potraga duga i naporna. Preći na Kristovu stranu nije lako. Ovakvo putovanje vjere odvija se u tamnoj noći. Moram priznati, koliko god volim vrijeme došašća i Božića,  dogodi mi se da zaboravim na ono bitno. Nisam uvijek dobar u fokusiranju na ono što je važno. Brzo skrenem s puta i pogled svrnem na kriva mjesta.

Kad se osjećam usamljeno i melankolično, božićno veselje mi izgleda lažno. Gledam okolo i sve što vidim je aktivnost u kojoj ili ne želim sudjelovati, kao što je kupovina za Crni petak i grozni božićni filmovi koji su zaokupirali televizijski program, ili stvari za koje znam da bih trebao više cijeniti – kao što je vrijeme s obitelji, velikodušnost i zahvalnost — ali ne mogu jer se osjećam otupjelo.

U tim trenucima kada je gledanje postalo napor, ne mogu, a da se ne vratim toj slici svoje žene – majke koja gleda svoje dijete. Možda došašće nije samo u tome da smo uspjeli pogledati u pravom smjeru i na kraju sve shvatiti. Možda ne izgledam kao majka. Možda sam ja dijete. Marija je naša Majka, i kao što je gledala svoje dijete u jaslicama, gleda i svakoga od nas.

Prilično je prikladno da se blagdan Gospe od Guadalupe slavi u došašću. U prosincu 1531. Gospa se ukazala nekoliko puta u blizini Mexico Citya seljaku po imenu Juan Diego. Kad se prvi put pojavila, njezina je svjetlost učinila da biljke, pa čak i prljavština, zasjaju poput dragog kamenja. Juan nije mogao skinuti pogled s nje. Od tog prvog susreta, poslala ga je mjesnom biskupu da dobije dozvolu za izgradnju svetišta.

Juan je otišao biskupu i bio je odbijen. Nije uspio. Sljedeći put kad je prošao pokraj brda na kojem mu se ukazala Gospa, žurno je prošao i skrenuo pogled. Nije je želio vidjeti. Što je još važnije, nije želio da ga ona vidi. Možda mu je bilo neugodno jer nije uspio.

Svejedno ga je vidjela. Dok se pokušavao prošuljati, pozvala je Juana. Gledala ga je cijelo vrijeme. Nije joj smetalo što nije uspio. On je još uvijek bio njezino voljeno dijete. Ohrabrivala ga je, govoreći: “Nisi li ti na prekriženim rukama?” Tada mu je dala znak da uvjeri biskupa, uputivši ga na ruže koje cvjetaju u pustinji gdje nisu smjele biti. Juan je skupio ruže u svoju košulju i otrčao do biskupa. Pustio ih je da padnu na zemlju pred biskupove noge i tek tada se otkrilo pravo čudo. Bila je to slika Gospe od Guadalupe utisnuta na njegovu košulju.

Nakon određenog vremena biskup je povjerovao da slika nije naslikana ljudskom rukom. Svetište je sagrađeno, a slika je postavljena nad oltarom gdje stoji gotovo 500 godina bez istrunuća. Posljednjih godina skeptici su inzistirali na ispitivanju slike svim vrstama znanstvenih instrumenata. U jednom eksperimentu napravljena je uvećana slika Marijina oka. Ono što se odražavalo u zjenicama bilo je zapanjujuće. Tamo, u njezinom oku, realističnija nego što bi to bilo koji umjetnik mogao naslikati, nalazi se slika Juana Diega.

Gospa ga još gleda. On je zjenica njezina oka, njezino voljeno dijete i 500 godina kasnije. Čini se da ga nikada neće prestati gledati.

Kontemplativni Gospin pogled ima toliko toga. Ukazuje na snažnu vezu i intiman odnos. Naša Majka ne treba ništa reći. Tišina nije neugodna. Ona jednostavno želi biti blizu nas i vidjeti nas. U tom se pogledu priopćava majčinsko srce.

Duboko u noć, daleko u tamu došašća, Marijine oči ostaju uprte u nas. Kasno je, možda su joj oči malo umorne, čudesne i upitne što bi njezino dijete moglo postati, zabrinute zbog naših pogrešaka, ali uvijek je njezin pogled ratnika, pogled širok kao nebo, ognjište ljubavi, slast milosti. To je pogled koji prepoznaje koliko smo sposobni i da je naše rođenje na svijetu čudo bez premca.

Naša Majka gleda. Gdje god da smo, poznati smo i voljeni.