Kada biramo sveca zaštitnika među tisućama svetaca koje je Crkva kanonizirala, naši izbori i preferencije često otkrivaju i naše potrebe, prenosi Aleteia.

Društvene mreže prepune su testovima koje žele potaknuti ljude na otkrivanje talenata, ali i karaktera i zbog toga sve više vodećih ljudi neke firme žele taj test ponuditi svojim zaposlenicima kako bi što bolje otkrili svoje talente i sposobnosti. Svi ovi često iscrpni testovi imaju isti cilj: otkriti glavne karakterne osobine i način na koji se osoba ponaša u društvu. U kontekstu regrutacije zaposlenika, na primjer, ovi se testovi mogu koristiti za bolju identifikaciju kandidata i organizaciju posla.

Ostavimo za trenutak stvarnu vrijednost takvih testova, o kojima ovdje ne sudimo. Kao članovi Crkve, prepoznajemo da postoje fizičke i duhovne veze koje nas ujedinjuju s drugima. U tom smislu, sveci – ili bolje rečeno odnosi koje svaka osoba ima s njima – mogli bi jednako razotkriti nečiju osobnost kao i odgovori na testu osobnosti. Dakle, pitanje: “Tko je vaš omiljeni svetac?” može biti sjajan način da bolje upoznamo svoje voljene, prijatelje, ali i naš studij.

Svetac za svaki cilj i uzrok za svakog sveca.

Većina ljudi prirodno osjeća sklonost moliti se jednom određenom svecu radije nego nekom drugom. Na primjer, John, 35-godišnji inženjer i otac, divi se vjernosti i diskreciji svog sveca zaštitnika, svetog Ivana Evanđelista. Johnovi prijatelji slažu se da se obje te osobine mogu pronaći i kod njega.

Isto vrijedi i za Petea, koji smatra “vodstvo i slabost” svog sveca zaštitnika i imenjaka poučnima. Krist je brigu za Crkvu povjerio svetom Petru iako je on tri puta na kraju zanijekao Gospodina. Poput Petea, mnogi su dirnuti apostolovim revnim i naglim karakterom, koji čini svetost dostupnom zbog njegove ljudske slabosti. Petea, mladog oca, također prirodno privlači primjer svetog Josipa: “Kakav čovjek, kakav muž, kakav otac i kakva poniznost!”

Postoje, naravno, sveci koji su usko povezani s određenim profesijama ili životnim situacijama. Ako ste, na primjer, učitelj u osnovnoj školi, moglo bi se logično pretpostaviti da gajite posebnu privrženost svetoj Elizabeti Ann Seton. Sveta Elizabeta Ana Seton rođena je 28. kolovoza 1774. Ona je prva rođena Amerikanka koju je Katolička Crkva proglasila svetom. Njezina majka umrla je kad su joj bile tri godine i djetinjstvo joj nije proteklo u miru i sigurnosti. Njezin se otac ponovo oženio, ali se na kraju rastavio od Elizabetine pomajke. Pomajka je odbacila Elizabetu i njezinu sestru. Dok je trajala rastava, njezin otac je otišao u London i ona je ostala kod svog ujaka. Elizabeta je živjela u vremenima otvorenih i javno prihvaćenih progona. Zbog svog obraćenja na katoličanstvo izgubila je prijatelje i učenice. Umjesto da odustane, našla je načina da ustanovi škole kakve je željela, dostupne siromašnim djevojčicama. Njezin život je podsjetnik da, bez obzira na protivljenja, Bog djeluje kroz nas kako bi svijetu darovao dobro koje mu želi. Elizabeta se prepustila Bogu koji je oblikovao njezin život i nije stala sve dok njezina misija nije bila dovršena. Ona nas uči kako strpljivo podnositi bol i trpljenje zbog progona. Danas su ljudi progonjeni zbog svoje vjere i mi se možemo ugledati na Elizabetu kao na primjer nekoga tko je izdržao. Ona je također velika zagovornica progonjenih jer jako dobro zna kako im je.

Oni koji tvrde da su američki starosjedioci često će pronaći velikog prijatelja u svetoj Kateri Tekakwithi. Sveta Kateri Tekakwitha poznata i kao Pocahontas Katoličke crkve, rođena je 1656. godine na području današnjeg New Yorka. Epidemija vodenih kozica bila je kobna za njezine roditelje i brata, dok je ona preživjela, ali joj je lice ostalo prekriveno ožiljcima te je bila poluslijepa.

Po dolasku francuskih isusovaca je krštena, u dobi od 20 godina no njezino pleme to nije prihvatilo te su je prognali. Kako bi pobjegla od svog plemena, pješačila je 200 milja kroz divljinu (šume, rijeke i močvare) dok nije stigla u indijansku misiju svetog Franje Ksaverskog u Sault Saint Louisu (Québec), blizu Montreala. Tamo je primila prvu pričest i čitav svoj život posvetila Kristu Gospodinu te brizi za bolesne i starije. Često se povlačila u šumu i pred križem urezanim u jedno stablo provodila sate u razmatranju Isusove muke. Redovito je dolazila u crkvu, pomagala misionarima i obitelji koja joj je pružila gostoprimstvo. Protiv svojih unutarnjih muka i kušnji borila se strogom pokorom. Shrvana bolima i patnjama preminula je 17. travnja 1680.  u dobi od 24 godine. Posljednje riječi bile su joj „Isuse, volim te“. Oko 15-ak minuta nakon smrti ožiljci na njezinom licu čudesno su nestali.

A obitelji koje imaju članove s razvojnim potrebama često će se za podršku obratiti svetom Josipu Kupertinskom. Rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603. godine, u gradiću Copertino. Više je puta kucao na vrata različitih samostana, ali su ga odbijali smatrajući ga nedoučenim. U međuvremenu nije bio danguba, prihvaćao se svakoga posla. Napokon su ga, godine 1626., prihvatili franjevci konventualci. Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uza sav mar, teško napredovao; zaređen je 1628. godine. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Bio je veliki pokornik i molitelj, a i u najtežim prilikama života djetinje poslušan redovnik. Bog ga je odlikovao čestim, rekli bismo, prečestim izvanrednim darovima, osobito ushitima i darom lebdenja. Zvali su ga “leteći svetac”. Moglo bi se reći da je dobar dio života proveo “u zraku”. Ti su se zanosi i “letovi” događali naročito za vrijeme Euharistije i prigodom različitih blagdana i svečanosti.

Međutim, postoje i ljudi koji razvijaju privrženost određenom svecu iz vrlo osobnih razloga. Netko tko je pozvan širiti Božju ljubav u posebno skromnim okolnostima mogao bi pronaći uzor u svetoj Tereziji iz Lisieuxa i pokušati nasljedovati njezin “Mali put”. Oni pustolovnijeg duha mogli bi se osjećati privučeni velikim misionarom poput svetog Izaka Joguesa koji je prošao tešku torturu koja ga je unakazila, ali se ipak vratio u Sjevernu Ameriku kako bi nastavio širiti Evanđelje.

Cecilia, 25-godišnja radnica, mnogo povjerava svetom Antunu Padovanskom , “zbog njegove nježnosti i pažnje prema životnim brigama, od malih do velikih”. Također, utječe se u svojim molitvama sv. Padre Piju jer kako kaže: “On nas uči voljeti patnju i podsjeća nas na snagu mise”.

Marielle, njezina uredska kolegica, 31, divi se don Boscu “zbog njegova povjerenja i brige za malene”, i sv. Rite “zbog njezine strpljivosti” i milosti koje dobiva posebno za one koji misle da su beznadni.

Za Alana, oca u 40-ima, humor je ključna vrlina. Sasvim je prirodno da on dijeli svoju naklonost prema svetom Filipu Neriju , poznatom i kao apostolu radosti.

Sveti Josip je taj koji grije Mathildino srce. Kao supruga i majka, kaže, duboko je dirnuta “njegovom poniznošću i njegovom potpunom, bespogovornom prepuštenošću Bogu”. Mlada žena također se divi odvažnosti svete Terezije iz Lisieuxa, koja je, protivno svačijem savjetu, učinila sve što je bilo u njenoj moći da uđe u Karmel u dobi od 15 godina. Savršen primjer, smatra ona, poznate izreke da “onaj tko traži za ništa, ne dobiva ništa”.

Junaštvo, pravednost, blagost, humor, erudicija, poniznost, jednostavnost ili naglost… pa su mnogi od nas skloni osjećati se bližim jednom svecu nego drugom.

No, evo jedne misli: možda su sveci ti koji nas biraju za prijatelje. U tom slučaju takva prijateljstva sadrže cijeli program posvećenja koji doista govore nešto duboko o osobnosti svake osobe: “Reci mi svoje najdraže svece i reći ću ti tko si”.