Obično u prigodama kad upućujemo čestitke jedni drugima, uz ostalo, poželimo najviše zdravlja. Odgovor koji uslijedi najčešće bude ovakvoga ili sličnoga sadržaja: Hvala! Zdravlje je najvažnije, a svega ostaloga će biti. O tome da je zdravlje važno ne treba uopće ni govoriti. Zbog očuvanja zdravlja nas ljudi i sprečavanja širenja korona virusa koje ga je opasno ugrozilo, doslovno je bio stao cijeli svijet. O vrijednosti zdravlja za život pojedinca svjedoči i ona narodna izreka da zdrav čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu. No, je li za jednoga kršćanina zdravlje uistinu najvažniji dar i najljepša želja koju se nekome može uputiti? Što, naime, kad ponestane zdravlja? Prestaju li tada sve životne radosti i nade? Ili ipak ima neka viša kategorija od zdravlja koja čovjeku može dati razloga za optimizam i onda kad nastupi bolest? 

Današnje nam prvo čitanje, doduše, ponekim iznimno teškim riječima i kompleksnim rječnikom, prepričava govor čovjeka koji je podnio teške udarce sudbine koji su ga lišili cijele obitelji, zdravlja i bogatstva. Prepričava govor izmučenoga Joba. Joba koji se pomirio s mišlju da ima umrijeti te sriče molitvu Bogu sa željom da mu prije smrti da koji trenutak mira. No, unatoč svoj muci i tragedijama koje ovaj čovjek podnosi, on ostaje ustrajan u vjernosti Bogu i klonjenju od zla, te nam vlastitim primjerom zorno pokazuje kako snagom vjere možemo prebroditi patnju i nevolju. I tu dolazimo do one kategorije koju bismo, kao vjernici, trebali češće zašeljeti jedni drugima – vjere. Vjera je ona kategorija koja nadilazi zdravlje. Ona je ta koja i bolesnima i patnicima, tjeskobnima i napuštenima daruje nadu i optimizam. Daruje utjehu i snagu za životnu borbu. Za ponovno ustajanje. Jer kad bi zdravlje uistinu bila najvažnija stvar za život pojedinca, uz koju onda imamo i sve ostalo potrebno u životu, jer samo, Bože, zdravlja, a svega ostaloga će biti, onda bi oni koji su zdravi bili najsretniji i najzadvoljniji, a s druge strane, oni koji su bolesni i zbog toga teško pate, najnesretniji ljudi na ovome svijetu.

A svjesni smo da tome nije tako. Svjesni smo da ima teško bolesnih ljudi, a opet punih radosti, optimizma i vjere. Ali svjesni smo i da ima potpuno zdravih i u naponu snage, a istovremeno razočaranih, bezvoljnih i tjeskobnih. I zato mi se čini da bi u našim čestitanjima jedni drugima trebali zaželjeti što više žive vjere, a tek tada će onda svega drugoga biti: i zdravlja, i blagostanja, i posla, i novca; ali ako ih i ne bude, bit će vjere koja će i patnji davati smisao te nas podizati, krijepiti i davati nam nadu i volju za življenem ovozemaljskoga života. 

Na važnost vjere usmjeravaju nas i događaji iz današnjega evanđeoskoga odlomka. I Isusovi su suvremenici, sasvim razumljivo i očekivano, cijenili zdravlje i željeli biti zdravi te su Isusu donosili razne bolesnike da ih ozdravi. I on ih je ozdravljao, počevši od Petrove punice, pritom izgoneći i zloduhe iz njih. No, tu njihov odnos s Isusom staje. Ti se bolesnici zadovoljavaju tjelesnim zdravljem, jer i njima je zdravlje bila najvažnija kategorija. No Isus u njima, čudima i ozdravljenjima koja čini, želi p(r)obuditi vjeru. Ona su mu tek sredstvo u propovijedanju istine o kraljevstvu nebeskom.

Stoga i mi, kad pogođeni bolešću odlazimo u različita svetišta ili različitim karizmatičnim osobama, bilo kleričkoga bilo laičkoga staleža, tražeći, sasvim legitimno i razumljivo, čudo ozdravljenja, ne zaboravimo na prvome mjestu moliti za dar žive i čvrste vjere koja će biti sposobna i gore premještati ili bolesne ozdravljati. Ali ne zaboravimo i prihvatiti mogućnost da nas Isus možda neće ozdraviti od bolesti, ili nam ukloniti određene patnje. Moliti za dar vjere koja će biti svjesna da i takvi bolesni, uplakani, u mukama i patnjama svjedočimo i navješćujemo evanđelje, što je dužnost svakoga od nas. Jer, jao nama ako evanđelja ne navješćujemo!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Pavla Mikulčića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.