Želeći nam posvijestiti prolaznost našeg života, čitanja posljednjih nedjelja u liturgijskog godini usmjeravaju naš pogled prema vječnosti. I ove nam nedjelje stoga liturgijska čitanja ponovno oslikavaju sliku kršćanina kao onog koji čvrsto stoji nogama na zemlji, ali čiji je pogled usmjeren prema nebu. Iako mu je pogled usmjeren prema nebu, on nije izuzet od radosti i nada, žalosti i tjeskoba ljudi našeg vremena, nego upravo u te radosti i nade, žalosti i tjeskobe svijeta kojim prolazi, nastoji unijeti dare nebeske; nastoji spustiti nebo na zemlju. 

Slika mudrih djevica iz današnjeg evanđelja zapravo nije ništa drugo doli slika kršćanina koji svojom svjetiljkom želi ugrijati i osvijetliti ovaj prolazni svijet u kojem živi. Evanđelje nam govori da je bilo deset djevica. Deset je broj koji označava cjelinu, zajednicu; cijelo čovječanstvo, dakle, izlazi ususret zaručniku; i mudri i ludi, i oni koji su toga svjesni i oni koji nisu. I svaki sa sobom nosi svjetiljku; neki s uljem, neki bez ulja. 

Deset je broj koji označava cjelinu, zajednicu; cijelo čovječanstvo, dakle, izlazi ususret zaručniku; i mudri i ludi, i oni koji su toga svjesni i oni koji nisu.

Vrijeme i svijet u kojem živimo može dati dojam da je sve manje onih koji hodaju s uljem; čini se da čovjek današnjice sve više hoda s ugašenim svjetiljkama. Unatoč tolikom napretku čovječanstva, naše svjetiljke ostaju ugašene; kao da nam nedostaje ulja. Ulje koje daje da naša svjetiljka svijetli jest zapravo ljubav, jer ona nas čini ljudima. Što više ljubimo, više smo ljudi. Što manje ljubimo, manje smo ljudi. Ludost rata koja sve više obuzima svijet u kojem živimo znak je nedostatka i posljednje kapi ljubavi u čovjeku, jer samo čovjek bez imalo ljubavi u sebi sposoban je oduzeti život drugom čovjeku. Svi satovi ovoga svijeta prolaze, ali glavni problem svijeta ostaje isti: voljeti se. Mi uglavnom volimo premalo i najčešće prekasno. A na zalasku svog života bit ćemo suđeni samo i jedino po tome koliko smo ljubili. Jer ljubav nas čini čovjekom.

A na zalasku svog života bit ćemo suđeni samo i jedino po tome koliko smo ljubili. Jer ljubav nas čini čovjekom.

I upravo nas zato današnje evanđelje, podsjećajući na prolaznost našeg života, potiče da ponovno otkrijemo ulje koje smo u međuvremenu negdje zaboravili te upalimo naše svjetiljke kako bismo – dok idemo ususret Kristu – mogli osvijetliti i ugrijati ovaj svijet Božjom ljubavi te tako spuštati nebo na zemlju.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ilije Dogana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.