Sv. Hilarije, biskup i naučitelj Crkve rodio se oko 315. godine u Poitiersu u Galiji. Tijekom filozofskih studija obratio se na kršćanstvo, vratio se u zavičaj i započeo novi život. Bio je vrlo učen, dubok mislilac, teolog i poznavatelj Svetog pisma pa se ga zvali „Atanazijem Zapada“. Za biskupa rodnoga grada izabrali su ga 350. godine aklamacijom.
Borio se je protiv arijevskog krivovjerja. Oklevetali su ga pred carem Konstancijem pa ga je on prognao u Malu Aziju. Taj dekret o Hilarijevu progonstvu nije uključivao i svrgnuće s biskupske stolice, pa je on čitavo vrijeme progona, mogao ostati u tijesnoj vezi sa svojom crkvom u Poitiersu i s ostalim pravovjernim biskupima galskih provincija, što mu je činilo veliko zadovoljstvo i ponos.
Ja sam biskup, i ostajem, unatoč svojem progonu, i stalno u zajedništvu sa svim crkvama i biskupima galskim.
Hilarije je 359. godine iz progonstva napisao pismo caru Konstanciju koje glasi: „Ja sam biskup, i ostajem, unatoč svojem progonu, i stalno u zajedništvu (in communione) sa svim crkvama i biskupima galskim; i još, po rukama svojih prezbitera, dijelim pričest (communionem) svojoj crkvi. Ako se pak nalazim u progonstvu, nije to zbog krivnje nego zbog strančarstva: zato što su me, na osnovi krivih izvještaja sa Sinode (u Béziersu), bezbožni ljudi prijavili tebi, čestitom Caru – a ne zato što bih bio svjestan nekih svojih prestupaka.“ [Hilarije iz Poitiersa, Rasprava o starozavjetnim otajstvima, preveo Martin Kirigin, OSB, Zadar 1969., str. 15.]
Za vrijeme četverogodišnjeg progonstva na Istoku upoznao je vrijednost himana i prenio ih na latinsko crkveno tlo.
Sv. Hilarije je bio prvi crkveni pjesnik Zapada. Za vrijeme četverogodišnjeg progonstva na Istoku upoznao je vrijednost himana i prenio ih na latinsko crkveno tlo. Ostavio je iza sebe vrijedan teološki opus. Napisao je veličastveno dogmatsko djelo O Presvetom Trojstvu (De Trinitate) u 12 knjiga i djelo O sinodama ili o vjeri Istočnjaka, zatim povijesna djela, egzegetska djela i himne.
Hilarije je umro je 368. godine. Blaženi papa Pio IX. proglasio ga je 1851. godine naučiteljem Crkve. O. Ivon Ćuk o sv. Hilariju piše: „Originalan i dubok mislilac, pošten borac, do u srž čovjek duha Božjega. Divna je oznaka njegovih spisa: iz izlaganja spontano prelazi u molitvu“. [Ivon Ćuk, Zvijezde koje ne zalaze, Dvadeset velikana Crkve, II. izd., HKD sv. Jeronima, Zagreb, 2002., str. 95. – 104.]