O Petrovoj zataji na mrežnoj stranici Mladi katolici piše Stipe Baraba, a njegov tekst uz dopuštenje prenosimo u cijelosti.

U drami Isusove muke često stavimo ostale likove u drugi plan, posebno one koji se drže po strani. Tako npr. Petra i scenu u kojoj je tri puta zatajio Isusa prođemo malo brže, kao da premotavamo film prema suđenju i križnom putu. Sve se sažme na to da Petar tri puta zaniječe Isusa, pijetao zapjeva, on zaplače i to je to. Ipak, zadivljujuće je koliko dubine i simbolike ima u toj sceni. Podijelio bih stoga vlastito razmatranje te scene prema evanđelju po Luki (Lk 22, 54-62).

Nakon što su Isusa uhvatili i odveli, nalazimo Petra kako Ga prati izdaleka (v54). Petar je do tad uvijek bio prisutan u prvim redovima kada je Isus propovijedao i činio čudesa. Vrlo Ga je vjerojatno pratio kako bi bio tu i svjedočio novom čudu. Kao većina Židova, Petar je isto vidio Mesiju kao osloboditelja Izraela u političkom smislu, kao Onog koji će svojom silom i moći pobijediti rimskog okupatora. Vjerojatno se i tome nadao iako mu je Isus već rekao da se oslobođenje neće zbiti na takav način. Ako razmatramo neke druge osobne razloge, možemo reći da je praćenjem htio pokazati svoju vjernost, dokazati se sebi i ostalima te, naposljetku, opravdati izbor za voditelja apostola. Ipak, pratio Ga je izdaleka, bojeći se za svoju glavu. U toj neizvjesnosti, održavajući distancu, ostavljao si je priliku za bijeg ako sve krene po krivu. Zanimljivo je zapravo kako je scenu prije, kada su uhvatili Isusa, mačem napao slugu velikog svećenika, a sada nastupa kukavički. Kraj Isusa je osjećao neku sigurnost, a sada se nema iza koga sakriti.

Ušavši u dvorište, sjedne blizu vatre da se ugrije (v55) jer je noć bila studena. Zanimljiv je taj kontrast studene noći i vatre, nekako ocrtava Petrovo unutarnje stanje. Nakon toliko vremena provedenog s Isusom, nije više znao biti daleko od Njega. Osjećao je potrebu za Njim kao i za toplinom. U slici vatre možemo vidjeti Isusa. Kao što je Petar daleko od vatre osjećao odumiranje udova od hladnoće, tako i udaljen od Isusa osjećao neko odumiranje unutar sebe. Vatra kao izvor topline, Isus kao izvor života.

Sada dolazimo do najpoznatijeg dijela odlomka kada je Petar tri puta zatajio Isusa (v56-60). Ako malo pomnije čitamo trostruko zatajanje, možemo vidjeti kako nije zatajio samo Isusa. Vidljiva su tri sloja zatajenja.

• poznanstvo (v56-57) – I ovaj bijaše s njim! / Ne znam ga, ženo! – Negirao je poznavanje Isusa kao osobe, čovjeka, prijatelja, Učitelja, Gospodina.
• pripadnost (v58) – I ti si jedan od njih! / Čovječe, nisam! – Negirao je pripadnost zajednici, pripadnost Crkvi, braći apostolima.
• porijeklo (v59-60) – Doista, i ovaj bijaše s njim! Ta Galilejac je! / Čovječe, ne znam što govoriš! – Negirao je svoje porijeklo, svoj identitet, svoj rodni kraj.

Prva dva puta ga je možda izdalo to što ga je netko negdje vidio s Isusom i s apostolima, a treći put naglasak. Ipak, nije još ni jutro svanulo niti je prošlo dugo otkad su bili svi na okupu, a on je sve to negirao. Ne samo taj trenutak već sve prethodne godine.

Koliko dugo traje trenutak? Isusov pogled (v61) je Petra sigurno podsjetio na svo vrijeme otkad su skupa. Bio je to trenutak spoznaje kada se Petru sve otvorilo. To je morao biti pogled pun razumijevanja i opraštanja, a ne osuđivanja i prijekora. To ga je vratilo na onu scenu kada je tvrdoglavo inzistirao unatoč tomu što mu je Isus najavio da će popustiti. U svim prijašnjim propustima kada se zaletio, mogao se izvući na neznanje, no za ovaj mu je put unaprijed rečeno što će biti. Što je čovjeka tvrdoga karaktera, kao što je bio Petar, moglo natjerati na gorki plač (v62)? Nigdje prije ne nalazimo da je plakao. Koliko se toga moglo skupiti u njemu, nakon svih njegovih propusta za koje je Isus uvijek imao blagu opomenu ili uputu? Sada nije čuo ni riječ, no sjetio se svega. Sada je nadmašio samoga sebe, bez obzira što je tvrdoglavo inzistirao kako neće. Koliko je slomljen morao biti? Jedna predaja kaže da je Petar toliko plakao da su mu od plakanja poslije ostale brazde na licu. Eto, toliko mu je žao bilo. Isto je pokušao ostaviti dojam čvrstoga čovjeka te nije htio plakati pred drugima već je izašao van.

Teško je razmatrati koliko je Petar bio slomljen, koliko ga je ta scena morala uznemiriti. Doživjeti, tko zna po koji put, Isusovo razumijevanje i opraštanje. Spoznati kako ne može učiniti veći propust od onog kojeg Gospodin može oprostiti, makar ga sam sebi iznova predbacivao. Dobiti oprost i onda kada sam sebi ne može oprostiti. Petar je tu dobio najveću pouku u svome životu.

U vrijeme progona kršćana Petar je, prema predaji, bježao iz Rima i putem sreo Krista. Pitao Ga je: Kamo ideš Gospodine (Quo vadis, Domine)? On mu odgovori: Idem u Rim da budem opet razapet na križu. To je Petra potaklo da se vrati u Rim te podnese muku i smrt za Gospodina. Vjerojatno je rekao: Ne, Gospodine, neću Te opet iznevjeriti!