Hercegovački franjevac, fra Tomislav Pervan osvrnuo se na evanđelje koje slušamo u srijedu, 9. veljače o prijeporu o onome što onečišćuje čovjeka. Isus je rekao da se nečisto nalazi u čovjekovoj nutrini, u njegovu srcu, ako u njemu ne stanuje Bog koji je ljubav. Promišljanje fra Tomislava Pervana koje je izvorno objavljeno na stranici Radio Mir Međugorje, prenosimo u cijelosti.

Dobro i zlo rađaju se u srcu

Ono što nas onečišćuje i opterećuje nije ono što ulazi na usta, nego ono što dolazi iz usta i srca. Slušatelji moraju sami znati što dolazi iz usta, što prelazi preko naših usana. Riječ i bujica riječi! One su ubojite, one vode ratove, one unose nered u svijet. “Udarac bičem ostavlja masnicu, udarac jezikom lomi kosti. Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika” (Sir 28,18.18). Dovoljna mudrost koja održava ubojitu snagu čovjekova jezika i govora.

Ono što ulazi u čovjeka nema snage onečistiti ga. Ne ulazi u srce, ne prianja uz njega nego ide u želudac i izbacuje se na određenom mjestu.

Razorna je snaga u čovjekovu srcu te time Isus usmjeruje naš pogled na mjesto koje je izvor svih naših ugroza, osobnih i zajedničkih. U nama je neprijatelj koji nam uzima mir, koji nas dovodi u zavadu i s Bogom i s ljudima. Što nosimo u srcu, kakve i koje misli gajimo, kakve želje i požude u sebi imamo – to je ona izravna opasnost po čovjeka i čovječanstvo.

Čovjekov se karakter najbolje prepoznaje po tome što mu je bitno, a što nebitno u životu, prema čemu se na bitan način odnosi. A na religijskom planu prepoznaje se prema tome, koliko je čovjek sposoban svakodnevne stvari, pa čak i najobičnije, dignuti na višu, Božju razinu, i učiniti ih prozračnima, transparentnima prema Bogu, odnosno učiniti da u njima Bog prosijava, da iz njih Bog zrači. Pismoznancima i farizejima je bitno, pere li čovjek prije jela ruke ili ne pere, a ne pitaju se, koliko je udaljen najbliži zdenac za vodu, koliko se vremena mora potrošiti da bi se došlo do vode te koliko energije mora upotrijebiti vodonoša da bi namirio kuću tako potrebnom vodom na palestinskom suhom ozemlju.

Prema Isusovu poimanju Bog gleda jedino na naše srce.

Voda je naime preča, potrebnija za kuhanje i piće nego za pranje. Znamo da je Palestina vodom oskudna. Jesti prljavih ruku ne prlja, ne onečišćuje čovjeka, pa su ti siromasi vjerojatno Bogu bliži od svih učenih pismoznanaca. Što je dobro, a što zlo – prema Isusu – nije u vanjštini, nego u čovjeku srcu. Što se tu zbiva, kakvi se procesi tu odvijaju? Prema Isusovu poimanju Bog gleda jedino na naše srce, i daleko je važnije što u njemu vrije, što se u njemu kuha, koji i kakvi osjećaji, misli, nakane, motivi, što čovjeka kao osobu određuje, nego ono što čovjekove čiste ili prljave ruke čine.

Ekologija srca – pa onda okoliša

Važnija je osoba od njezinih čina. Osoba mora biti uvijek u prednjem planu. Koja korist ako je u kući sve kao u ljekarni, bez trunka prašine? Savršeno uređeno, čisto. Fasada iza koje se krije trulež! Vrijeme je napustiti svu vanjsku fasadnu kozmetiku te čistoću posuđa i zdjela, te se iskreno zapitati, što je sa srcem. Potrebno je (po)vratiti čovjeku čistoću njegova srca. Očistiti od svih ekoloških onečišćenja.

Ekologija srca, a tek onda vanjska ekologija ima učinka.

Isusa je moguće ukloniti. Smaknuti. Ubiti. To su njegovi suvremenici i učinili; čini se to kroz cijelu povijest, ponavlja se to i svednevice. Ali, jedno je nepobitno: Svakodnevno iskustvo i praksa daju Isusu za pravo. Isus živi. U svojoj riječi, u onima koji njegovu riječ slijede, kojima je njegova riječ postala pravilom života. U čistoći srca i nakana. Jer Isusov je glas uvijek glas za čovjeka i Boga, i za Isusa nema većih svetinja od tih dviju. Sve drugo su predaje i uredbe ljudske. Isus stvara pravi Božji nasad koji ostaje. On je na Očevu djelu u svijetu.

Budite savršeni, cjeloviti – kao Otac

Kako pomiriti u sebi podvojenosti, nutrinu i vanjštinu, srce i razum, vjeru i moral, kako biti cjelovita osoba u Isusovim očima? Isus nam jasno govori: „Budite savršeni!“ Ne poput stroja koji u određenom vremenu predstavlja u sebi savršenstvo tehnike i čovjekovih izuma, talenata i sposobnosti, nego Isus želi reći: Budite cijeli, cjeloviti, integralne osobe. Potpuni. Budite iznutra i izvana slike svoga Oca nebeskog. Ne budite poput razbijena zrcala u kome komadići nedostaju, a drugi, porazbijani, zrcale krivu sliku i odaju krivotvorinu onoga tko se u njemu ogleda. Ispunite svoje poslanje i određenje, otkrijte Božju sliku u sebi.

Isus zna da nije moguće sve one neravnine, izbočine i dubine, u našemu osobnom liku izbrisati, da se komadići ne mogu tako lako posložiti u mozaik. Isus nas ne zatrpava nemogućim zahtjevima, ne puni nam glavu idealima, nego nas poziva da dijelimo terete svojih muka i patnja s njime, da u njegovu društvu nosimo križ svoje ranjene naravi.

Isus jest i ostaje savršeni primjer kako ljubav, svejedno, prema Bogu ili prema čovjeku, ne može biti neutjelovljena. Ona se mora utjeloviti u nama. Svjedoci i dokaz tomu su svetci. Ona iziskuje tijelo, a iskustvo utijeljenja ljubavi, iskustvo nježnosti i blagosti dar je našoj stvorenosti, dan za iscjeljenje naših rana te obnovu svega života prema slici Stvoritelja.

Isus – uzor življena života

Neporecivo je da sada tako jasno shvaćamo da postoji samo jedan način kako živjeti i kako se ponašati u životu. Naime, na način Isusa Krista. Živjeti kako je on živio, ponašati se u životu kako se on ponašao, u savršenoj slobodi prema svemu i svakomu. I slijediti ga ustopice, doslovce, riječ za riječju, korak po korak, u svakoj pojedinosti. Nemoguće se oteti zahvatu njegove osobe, jer se sve drugo zapravo i ne može zvati životom.

On zna u čemu je smisao i sreća našega života, naša sloboda i konačni cilj – uzdignuti se do Boga srcem i dušom.

Jednom odapeta strjelica nužno pogađa svoj cilj, pa tako i Isusova riječ, jednom izrečena, nužno pogađa čovjekovo srce. I onda a i danas. Nećemo se lako osloboditi ove osobe, i ne će nas pustiti na miru dok jednom ne spoznamo da nam je živjeti kako je on živio, riječ po riječ, djelovati kako je on djelovao.

Tek tada i tako ćemo moći istinski živjeti punim životom te spoznati kako sve drugo zapravo i nije život, nego puko preživljavanje, životarenje. On zna u čemu je smisao i sreća našega života, naša sloboda i konačni cilj – uzdignuti se do Boga srcem i dušom.