Uz dopuštenje uredništva Kane, prenosimo dio intervjua koji je sa Stjepanom Liceom vodio Tomislav Kasić, a intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Kane, koje možete naručiti OVDJE.

Vi ste pravnik po zanimanju, a katolički pjesnik po življenju. Jedno ne isključuje drugo, ali riječ je o zanimljivu spoju. Kako Vi to vidite?

I jedno i drugo je služba. Pravo je služba ljudima, pisanje je služba Duhu Svetom. I jedno i drugo traži pozornost. Pravo da se postupi na najprikladniji način, da se, koliko je god moguće, za svakoga nađe najbolje rješenje; pisanje da se što bolje odazove nadahnućima Duha Svetoga. Bez toga pravo je grubo, a pisanje prazno.

Kamo ide naše društvo? Jesu li te promjene prebrze da bismo im se kao pojedinci i skupine, pa i kao Crkva, znali prilagoditi i na to odgovoriti?

Mislim da Crkva ne treba usklađivati korak sa svijetom, nego s Evanđeljem. Najbolje što Crkva može dati svijetu jest njezina/naša vjernost Evanđelju. Naravno, ona u svakom vremenu treba tražiti i davati evanđeoske odgovore na sva životna pitanja. No to ne znači da treba ići u smjerovima koje joj s različitih strana nameću, nerijetko i podmeću. Ili pristajati na kompromise koji je lišavaju vjerodostojnosti.

Crkva se treba boriti protiv slabosti, grijeha i zločina koji se događaju u njoj. Pritom valja imati na umu i na srcu da ne postoji samo jedan glavni grijeh – bludnost, nego da ih je sedam.

Ne bismo se prema preostalih šest trebali odnositi kao prema grijesima koji se podrazumijevaju, koji su na neki način prihvatljivi, jer i oni duboko egzistencijalno ranjavaju. Usto, ne bi bilo dobro zaboraviti da je i mlakost grijeh, itekakav grijeh, možda i najprisutniji grijeh.

Objavljeni intervju sa Stjepanom Liceom / Foto: Kršćanska sadašnjost

Ako nam je stalo do istine, ne bismo smjeli pristati na to da se svime time zastire evanđelje koje nebrojeni u njezinoj službi hrabro i predano žive. Crkva je obitelj. I – kao i u svakoj obitelji – u njoj je potrebno osjetiti duše drugih. I svoju dušu.

Obitelj trese kriza vrjednota, kao i cijelu civilizaciju. Što se danas događa s obitelji, prema Vašem mišljenju?

Bez obitelji ne mogu razumjeti sebe. To više osjećam da je, uz sve prebolne ratove u svijetu, najstrašniji rat protiv obitelji. Civilizacija utemeljena na obitelji silno se trudi razoriti obitelj. U tom je ratu sve više žrtava. Posvuda ih susrećemo. Brak, obitelj – tu nije riječ o ulogama. Prema mojem shvaćanju, brak je biće, obitelj je biće koji imaju svoje životne zakonitosti. Zanemarimo li ih, ugrozili smo ih, pa i razorili. Ako nemamo ljubavi za one kojima smo je obećali, nemamo ni sebe.

Stjepan i Ružica Lice / Foto: privatni album

Volio bih da se Crkva snažnije uključi u pripravu za brak i da se više posveti mladim bračnim parovima. Priprava za brak najbolje se ostvaruje kroz lijepo obiteljsko životno iskustvo.

Ako ono izostane, netko to treba nadomjestiti. Ta je služba u naravi Crkve. Ona se ne može odmaknuti od svoje odgovornosti.

Kada govorimo o obitelji i društvu, ne mogu ne spomenuti nedavno (službeno) minulu pandemiju. Što je, prema Vašem mišljenju, stanje pandemije razotkrilo?

Bilo je to teško vrijeme: vrijeme patnje i smrti, vrijeme nesigurnosti i iskustva ugroženosti. Istodobno, bilo je to vrijeme laži i obmane, vrijeme koristoljublja i silnog bogaćenja nekih krugova. Mnogo će toga, zasigurno, ostati skriveno većini nas.

Nekompetentni su marginalizirali kompetentne. Isključivost – i ona programirana i ona zbog zaslijepljenosti – postala je poput dogme. Pogodilo je to i Crkvu.

Sjećam se, jedne sam večeri u dahu napisao tekst koji sam naslovio “Covid potvrde i suspenzija evanđelja”. Zgranulo me je što se cijepljenjem, odnosno Covid potvrdama, uvjetuje dostupnost sakramenata i mogućnost obavljanja svećeničke službe. Napisao sam da je Covid potvrdama postignuta temeljna namjera – suspenzija Evanđelja. Tekst sam odmah poslao prijatelju. On ga je pak, uz moju suglasnost, proslijedio jednom portalu. Objavili su ga pod naslovom “U raju nema Covid potvrda”.

Već sljedećeg dana uslijedile su mnoge reakcije, u najvećem dijelu suglasne. No uskoro su uslijedile i one protivne.

Zbog njegova podržavanja i širenja više je ljudi doživjelo različite neugodnosti. Nakon što je sve prošlo, oni koji su bili na strani Covid potvrda ponašaju se kao da ničega i nije bilo. Ali ostalo je bolno iskustvo da je moguće pogaziti Evanđelje i – čini se – mirno proslijediti dalje. Osjećam da sam zbog tog teksta u očima nekih postao posve neprimjetan. Ali da taj tekst nisam napisao i objavio, sam bih sebi postao neprimjetan.

Koja Vam je biblijska knjiga najveće nadahnuće i zašto?

Evanđelja. Ona su neiscrpan zdenac. Dogodi mi se da se, nakon što sam po ne znam koji put pročitao ili čuo isti tekst, upitam: kako to prije nisam razumio? Čitajući evanđelja, molim. Razgovaram s Isusom. Ulazim dublje u svoju dušu. Bolje razumijem život. Otkrivam Božju volju. Otkrivam kako živjeti. Evanđelja su najpostojanije svjetiljke u ovom svijetu. Ona nas rasterećuju naših sjena. I uče kako živjeti s njima.

U novoj knjizi donosite “Litanije za domovinu” i “Litanije ranjenosti i nade” (uz Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, 23. kolovoza). U njima se ocrtava svijest o prošlosti i sadašnjosti, prožete su kršćanskom ljubavlju, ali i realizmom. Kako je došlo do njih?

Jedna mi je prijateljica – ima tome već više godina – rekla kako joj nedostaju prikladni molitveni tekstovi uz Dan domovinske zahvalnosti. Litanije za domovinu svojevrsni su odziv njezinoj posredno izrečenoj želji. U vrijeme dok sam radio u Ministarstvu prosvjete i športa, od kraja 1994. do početka 1998. godine, bio sam zadužen i za reintegraciju školstva u hrvatskom Podunavlju. Zbog toga sam često putovao u Slavoniju, katkada i dva-tri puta tjedno.

Susrećući se s prognanicima i izbjeglicama, imao sam prilike dotaknuti njihovu bol.

Dok sam se vozio, znatan sam dio vremena proveo u molitvi. U to sam vrijeme otkrivao i prešućenu patnju svoje obitelji za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega. No njihova ih patnja nije odvela u mržnju, pa ni u gorčinu. Vjera im je bila jača od toga. Oni su nas, djecu, svojim pristupom životu odgajali da u svemu živimo s povjerenjem u dobro.

Zaključimo ovaj razgovor pitanjem: “Kako potaknuti promjenu u samom sebi?”

Mnoge sam svoje prijatelje već ispratio na onu stranu vječnosti. Duboko sam iskusio ljudsku krhkost i privremenost. I znam: uzalud nam naši dani ako ne posluže ljubavi. Kao što Ana Maria Rabatte, meksička pjesnikinja, u jednoj svojoj pjesmi kaže: “…ispuni srca ljubavlju, za života, brate, za života!” Ako to nismo razumjeli, ništa nismo razumjeli. A propustiti ljubav za kršćanina je, vjerujem, grijeh protiv Duha Svetoga. I protiv samoga sebe. Protiv života.