Nakon par dana, kardinal pozvaše župnika te mu reče:

„Velečasni, osjetih potrebu da s Vama podijelim neke misli, na neki način, retrospektivu mojega života, kao što sam toliko puta do sada u Vama imao divnoga sugovornika!“
Vranekovića je ovaj poziv malo zatekao, no uvijek je bio na raspolaganju Eminenciji, pa će tako i sada. Kroz sve ove godine, oni su postali jako bliski. Ne bijaše takvoga primjera u povijesti Crkve da je kardinal bio svome župniku kapelan.

„Svakako Eminencijo, dapače“, odgovoriše, te nakon kraće stanke nastavi:

„Eminencijo, poznato je da ste žarki molitelj čiji nutarnji život zahvaća sve dimenzije Vašeg djelovanja!“

„Sine moj, Kristu sam povjeravao sve. U središtu bijaše Sv. Misa, za koju bih se pripremao jutarnjim razmatranjima Božje riječi. Nakon Mise bi zahvaljivao Bogu, a i tijekom dana sam nastojao što češće biti u Božjoj prisutnosti. Nekada bi mi pošlo za rukom izmoliti dnevno sve tri krunice: radosnu, žalosnu i slavnu. I vjernike sam naučavao da Gospinu krunicu pobožno mole u svojim obiteljima, jer ako bi im ona postala dnevna molitva, nestalo bi brzo svih nevolja, koje danas muče tolike naše obitelji. Nema bržega puta doći k Isusu, k Bogu, nego li po Mariji, a doći k Bogu, znači doći k izvoru svake sreće. Dao Bog, da krunicu prihvati sav naš narod i da ne bude obitelji, gdje se ona ne moli. Poznato je da je Krunica više puta spasila kršćanstvo. Najočitiji primjeri iz povijesti bijahu sljedeći: bitka kod Lepanta 1571., kada je papa Sv. Pio V. prije iste pozvao cijeli kršćanski svijet na molitvu krunice, kao i papa blaženi Inocent kod opsade Beča 1683., a također i u Francuskoj prošle godine gdje su komunisti potučeni na izborima, a to bijaše djelo Majke Božje u njezinoj Lurdskoj godini. Zato Vas vruće molim, iz ljubavi koju imam prema Vama u Isusu i Mariji, molite Krunicu, te po mogućnosti cijeli Ružarij dnevno, pa ćete na času smrti blagoslivljati dan i čas kada ste mi povjerovali.”

„Hvala Vam Preuzvišeni, rado ću slijediti ću vaše očinske savjete. Dopustite mi iznijeti da ste Vi u svome služenju oduvijek bili zaštitnik obitelji, osobito onih brojnijih!“

„Da, jer su tu i veće obveze. S druge strane, brojne obitelji rađaju i radnike i duhovna zvanja, te tako daruju svome narodu duhovni, gospodarski i svaki ini napredak. Jednom zgodom dok sam studirao u Rimu, dođoše nam propovijedati glasoviti isusovački govornik, pater Riccardo Lombardi, koji nam rekoše: “Što se čudite da su komunisti prodrli u Belgiji? Tu su obitelji bez djece ili sa samo jednim djetetom. Dakle, zbog sebičnosti i ugode obiteljski moral je potpuno pao i rezultat je negativan!” A znao je on dobro što govori, te mi ove riječi ostadoše u pameti. Znate, za života sam nastojao kada sam god mogao dati priliku ljudima iz brojnih obitelji. Jednom smo u nadbiskupiji imali parnicu gdje nam je druga strana htjela svim silama oteti našu pravedno stečenu imovinu. Za tu nakanu su angažirali najboljega zagrebačkoga odvjetnika Stopara. Za njega je vrijedila premisa – kada on uzme slučaj u ruke, to zasigurno dobiva. Mislim si, koga da uzmemo za zastupnika, te mi sine – odvjetnika, dr. Ćirila Brajšu!“

„Čuo sam o njemu Eminencijo, riječ je o ocu brojne obitelji zar ne?“

„Tako je, Brajša je otac trinaestero djece, pa sam iz ljubavi i poštovanja prema njegovoj divnoj obitelji želio da nešto zaradi. Uz to, on je praktični katolik. Znao sam da će voditi parnicu sa sklopljenim rukama, a to vrijedi više od sve odvjetničke vještine. Nadodao sam mu: ‘Molim Vas jedno, Vi govorite samo istinu, čak kada bi nastala pogibelj da dođe do nepravedne sudske odluke. A on će na to: ‘Preuzvišeni, svaki dan sam s obitelji na pričesnoj klupi, ja ne lažem!’ Znao sam da bi postupio po istini, koja je u ovoj stvari bila na našoj strani, no smatrao sam svojom dužnošću da ga na to upozorim. Brajša je dobio parnicu!“

„Odlično, no moram priznati da je ipak trebalo hrabrosti za njegov angažman!“

„Gledajte, svi su se tomu čudili, jer su mislili da što će Brajša naspram Stopara, no ja sam drugačije razmišljao – prvo, stvar je čista i jasna, a drugo, Brajša je čovjek molitve. Kako vidite, to je bilo dovoljno!“

„Sjajan primjer, Preuzvišeni!“

„Znate li ono geslo koje je za života svjedočio mladić čestita života iz susjedne Bosne i Hercegovine, Petar Barbarić, koji je umro koncem prošlog stoljeća na glasu svetosti?“

„Ne bih znao.“

„Petar je kazivao: ‘Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.’

Kakva pak jednostavna, a ujedno snažna misao, potpuno utemeljena u istini.”

„Zaista je lijepa misao u pitanju!“

„Vidite, i sam naš Gospodin Isus je beskrajno jednostavan, pa tako i u životu vrijedi ona regula – što jednostavnije, to bolje!“

„Slažem se, Eminencijo. Znate, kroz moje pastoralno iskustvo imao sam prilike uvidjeti da duhovne plodove donosi samo potpuno predanje jer ono ima snagu autentičnog kršćanstva.“

„U pravu ste, jer kada je svećenik potpuno na raspolaganju Kristu Gospodinu u vršenju službe Božjemu narodu u Crkvi, onda je kadar prihvatiti i sva iskušenja koja su po Njegovom promislu potrebna za cjelovito osobno izgrađivanje. Na taj način se pomoću Milosti Božje donose duhovni plodovi svima koje susrećemo kroz sve vidove služenja bližnjima.“

„Koja nam sredstva stoje na raspolaganju?“

„Molitva u prvom redu, jer je ona snaga duše. Dobro je moliti se Duhu Svetome da nas pohodi obilnom rosom svoje milosti i da nam ražari srce. Dakako, valja slijediti i Kristovu Majku, osobito u molitvi šutnjom, kao onda pod Križem Kristovim. Ova je šutnja osluškivanje «govora Duha Svetoga«, a dobro znamo da je Isus od svoje ljubljene Majke naučio moliti. Potom možemo prinositi darove zajedno s Kristom braći ljudima jer je Božje Kraljevstvo po Njemu već prisutno u svijetu. Nadalje, znamo da je Uskrsnuće Kristovo objava Božanske Moći, one iste od Stvaranja, a po otajstvu Isusa Krista i Crkve ono će egzistirati sve do konca svijeta.”

Povodom 120. obljetnice rođenja Alojzija Viktora Stepinca (8.5.1898.) i 20. godišnjice proglašenja blaženim (3.10.1998.), autor Marlon Macanović, magistar prava, napisao je roman o kardinalovu životu:”VIKTOR, Kardinalova pobjeda”. Na 230 stranica, uz uvod mr. sc. don Šimuna Doljanina i završnu riječ vjeroučitelja Mirka Jurića, može se proživjeti sve bitne događaje iz blaženikova života (rođenje, mladost, školovanje, ređenje, imenovanje za zagrebačkog nadbiskupa te kardinala, zbivanja uoči II. Svjetskog rata, te samoga rata i poraća, utemeljenje Caritasa, osnivanje Karmela u Brezovici, uzništvo u Lepoglavi i Krašiću itd.). U knjizi su sa čitateljem: Službenica Božja Marica Stanković, pater Tomislav Poglajen, Sluga Božji dr. fra Aleksa Benigar, Sluga Božji Franjo kardinal Kuharić, dr. don Stjepan Kranjčić, don Josip Vraneković, Vlatko Maček i mnogi drugi.

Knjigu možete nabaviti OVDJE.