Pojavom raznih aplikacija koje potiču “mindfulness” meditaciju i opuštanje, mnogi se kršćani pitaju je li u redu koristiti ove metode? Jesu li budističke? Jesu li u skladu s Crkvenim naukom? The Catholic Gentleman donosi promišljanje o ovim aplikacijama i kako na njih gledati iz katoličke perspektive.

Papa Benedikt XVI., tada kardinal Ratzinger, prije 30 godina napisao je pismo gdje se osvrće upravo na ova pitanja.

Iako su aplikacije novijeg datuma, ova pitanja nisu nova pojava. Papa Benedikt XVI., tada kardinal Ratzinger, prije 30 godina napisao je pismo gdje se osvrće upravo na ova pitanja. Započinje pismo priznajući duboku duhovnu potrebu iz koje proizlaze ova pitanja.

Bez ikakve sumnje, kršćaninu je potrebno određeno razdoblje samoće kako bi prikupio svoje misli te u Božjoj prisutnosti ponovo otkrio svoj put.

“Duhovni nemir koji proizlazi iz života podvrgnut tempu tehnološko naprednog društva… nuka određeni broj kršćana da u ovim metodama traže put nutarnjeg mira i psihološke ravnoteže”. Nadalje, govori: “Bez ikakve sumnje, kršćaninu je potrebno određeno razdoblje samoće kako bi prikupio svoje misli te u Božjoj prisutnosti ponovo otkrio svoj put”.

Potiče da ne odbacimo ove metode čisto “jer nisu kršćanski”, jer Crkva priznaje ono što je istinito i sveto u drugim svjetskim religijama jer one “sjaje zrakom istine koja rasvjetljuje sve ljude”.

Uzimajući to u obzir, ipak ističe kako treba ozbiljno propitati ove metode meditacije i kako se odnose na kršćansko shvaćanje molitve, postavljajući iduća pitanja:

1. Što je srž? U središtu i srži svake kršćanske molitve i meditacije je uvijek Bog i naša čežnja da stupimo u iskren, živi dijalog s njim.
2. Koje su posljedice? Provodimo li previše vremena usredotočeni na naša tjelesna osjetila i isukstva (npr. vježbe disanja, “skeniranje tijela”), ono nas može potencijalno dovesti do nekih problematičnih posljedica. Primjerice, možemo pogrešno tumačiti osjećaje mira i opuštenosti kao duhovne utjehe te time zanemariti njihovu povezanost s našim moralnim stanjem. Drugi primjer je nedostatak poniznosti i mogućnost da budemo usredotočeni samo na sebe.
3. Na čemu je naglasak? Mnoge meditacijske prakse su danas povezane s naglaskom na nutrinu (kao što su disanje, tijelo ili um), dok je kršćanska meditacija usmjerena tomu da izbjegavamo “bezlične tehnike” i usmjeravanje na sebe. Budući papa Benedikt citira sv. Augustina, navodeći: “Sv. Augustin je odličan učitelj u ovoj temi: ako želiš pronaći Boga, kaže, napusti vanjski svijet i ponovo uđi u sebe. Međutim, nastavlja, nemoj ostati u sebi, nego nadiđi sebe, jer ti nisi Bog: On je dublji i veći od tebe… ‘Ostati u sebi’: to je prava opasnost'”.

Dakle, što činiti? Dobra je vijest da postoji jedna treća opcija, a to je kršćanska meditacija. Ono je vrsta meditacije koja uključuje sabiranje misli koje svi tražimo, u ljepoti kršćanske vjere. Vodi nas ka usredotočenosti, ali uz osiguranje da je to središte prema kojemu putujemo uvijek Bog.

Koja je točna razlika između kršćanske i druge meditacije? U svojoj srži postoje tri velike razlike:

1. Zašto to činimo

Prva se razlika odnosi na to zašto uopće meditiramo. Iz autorova iskustva, kada bi meditirao koristeći aplikacije koje potiču “mindfulness”, tj. svijest o sebi i okolini, pokušavao bi usredotočiti misli na sposobnost da bude bolji i što prisutniji. U tome nema ništa izvorno loše, no kršćanska molitva i meditacija je značajno različita.

Prvotni cilj je sjesti i provesti vrijeme s prijateljem.

Bit kršćanske molitve i meditacije je dublje izgrađivanje odnosa i prijateljstva s Bogom. Naravno, kroz ovaj odnos izazvani smo biti bolji i svjesniji sebe i drugih oko nas, ali to nije primaran cilj. Prvotni cilj je sjesti i provesti vrijeme s prijateljem.

2. Kako to činimo 

Druga velika razlika je “kako”. Istočni i sekularni oblici meditacije su uglavnom usmjereni na nutrinu: na svoje tijelo, svoje disanje, svoj um.

Kršćanska meditacija naizgled počinje na sličan način. Zna početi sa sličnim tehnikama dubokog disanja kako bi se sabrali i prikupili svoje misli. Kardinal Ratzinger piše: “(Sve ove opasnosti) ne znače da iskrene prakse meditacije koje proizlaze iz kršćanskog istoka i velikih ne-kršćanskih religija, koje su privlačne današnjem čovjeku koji je podijeljen i dezorijentiran, ne može pomoći da osoba koja moli dođe pred Bogom s jednim nutarnjim mirom, čak i usred svih vanjskih pritisaka”.

Postajemo ponizni spoznajom da stojimo u Božjoj prisutnosti.

Međutim, ovdje sličnosti prestaju. Naglasak uvijek mora krenuti iz “nutarnjeg”, prema “vanjskome”, iz nas samih prema nečemu, ili radije Nekome, koji je istovremeno odvojen od nas i duboko u nama. Postajemo ponizni spoznajom da stojimo u Božjoj prisutnosti. U ovoj novoj svijesti nastojimo biti bliži i sličniji Bogu.

Posljednja razlika u odnosu na “kako”, je tko je zaista u kontroli. U istočnim praksama, što više vježbate puštanje vaših misli, to ste bolji. Ne trebate ništa forsirati, no na kraju ste vi ti koji radite na poboljšanju. U kršćanskoj molitvi, to nije slučaj. Naš se rad sastoji od toga da se prepustimo Bogu i dopustiti njemu da preuzme.

3. Što dobivamo od toga

Cilj “mindfulness” meditacije se često opisuje kao pronalazak mira, bijeg od stresa, opuštanje, postati sretnijim itd. No bitno je drugačije za kršćansku meditaciju. Iako je ono umirujuće i radosno na mnoge načine, život jednog kršćanina nije u bijegu, već u pronalasku značaja i smisla u dubokim teškoćama, bremenima i patnji. Naš cilj nije doći na neku plažu bez stresa, sjedeći i gledajući kako valovi dolaze i odlaze, već se sagnuti, podići svoj križ i predati živote Gospodinu. Kada to činimo, pronalazimo prijatelja, naš je križ lakši i pronalazimo Ljubav i Mir koji je puno dublji nego bi nam ikoja plaža mogla pružiti.