Kad je sv. Ivan XXIII. postao venecijanskim patrijarhom god. 1953. održao je kratko slovo svojim novim vjernicima u Veneciji, piše fra Tomislav Pervan za Radio Mir Međugorje, u svome tumačenju evanđelja dana koje slušamo u četvrtak, 3. veljače.

Pritom je izrekao znakovitu rečenicu: “Braćo i sestre! Ja sam se do kraja stavio Gospodinu i Crkvi na raspolaganje, bez straha i častohleplja”. I to je ono što ga je činilo svima dragim i simpatičnim.

Taj stav potonjega Pape kao da odražava ono što Isus očekuje od svojih suradnika.

“Bez straha i bez častohleplja”. Nije težio za visokim službama. To kao da je blizi ili pak daleki eho, daleka jeka ovoga što smo čuli iz Isusovih usta o odašiljanju učenika. Taj stav potonjega Pape kao da odražava ono što Isus očekuje od svojih suradnika. U posvemašnjem suglasju s Radosnom viješću, s onim što Gospodin traži od svojih sljedbenika. I to je ono što ga je u očima svijeta činilo vjerodostojnim i simpatičnim.

Evanđelje nam donosi smisao apostolske službe. Isus ih poziva da budu s njime, da se zapute u njegovu školu, da budu i ostanu njegova duhovna djeca. Neposredno prije ove zgode o odašiljanju imamo veoma loše iskustvo u Nazaretu koji je okrenuo leđa svome sumještaninu. Nisu mu vjerovali, nije mogao učiniti ondje nikakva čuda osim što je neke bolesnike izliječio polažući na njih ruke. Razočarao se on do kraja u svoje sumještane, čudio se njihovoj nevjeri. Ali to ga nije uspjelo smesti u njegovoj nakani. Nije bacio koplje u trnje, nije se ostavio svoga poslanja, nego štoviše, odsada je sve pojačano. Svoje snage usmjeruje u drugom smjeru. Odašilje učenike u svoje ime, daje im naputke što im je govoriti, želi što više ljudi dosegnuti svojim govorom o kraljevstvu.

Prvo čime ih osposobljuje jest da izgone nečiste sile. To je najvažnija uloga apostola. Čistiti svijet, oslobađati svijet od nečistih sila, upravo kako je to činio i sam Isus. Sjetimo se prvoga čuda u sinagogi, gdje bijaše čovjek opsjednut nečistom silom. Isus čovjeka oslobađa, nečista sila čovjekom omlati, a svi su se divili sili koju je Bog dao čovjeku.

Isusova Radosna vijest jest ponajprije oslobođenje, sloboda, služba u slobodi i za slobodu.

Nije najvažnije najaviti neki novi nauk, nije najvažnije u Isusovu poimanju ljudima donositi nešto novo, nego je prva zadaća: Oslobađati! Dopustiti da čovjek napokon postane čovjek. Oslobađati od svega što čovjeka tlači, što ga čini neslobodnim. Dakle, Isusova Radosna vijest jest ponajprije oslobođenje, sloboda, služba u slobodi i za slobodu.

Na koji način govoriti o slobodi. Na koji način ljude oslobađati. Isus daje naputke za njihovo djelovanje. Trebaju se zaputiti dva po dva, biti slobodni od svega. Ni torbe, ni novca, ni dviju haljina, ni cipela, nego samo sandale. I k tomu štap da se mogu obraniti od bijesnih pasa, divljih životinja ili zmija. Dakle, do kraja slobodni od svega i slobodni za Radosnu vijest.

Učenici moraju biti slobodni od vanjskih briga, od nervoze. Oni moraju staviti sve u Božje ruke.

Naizgled to nema nikakve veze s Isusovim nalogom o oslobađanju od nečistih sila. A zapravo je duboko povezano. Naime, istinski može donositi slobodu samo onaj tko je do kraja slobodan, tko nije vezan ni uza što. Ni uz uspjeh, ni uz novac, ni uz moć. Tko nije zabrinut za stotine stvari. I tko se ne uzda u provedbu svojih zamisli i planova u vanjska pomagala i sredstva. Nemoguće je materijalnim stvarima postići duhovne vrijednosti.

Učenici moraju biti slobodni od vanjskih briga, od nervoze. Oni moraju staviti sve u Božje ruke, pouzdavati se u Božju silu kojom ih je Isus obdario, opskrbio. I ta sloboda, ta nenavezanost jest ono što ih u očima svijeta i ljudi čini vjerodostojnima. Ići po dvojica, jer na temelju iskaza dvojice vrijedi svjedočanstvo.

Ne obećaje Isus uspjeh. Njegovi moraju računati i s odbijanjem. Stoga ne smiju praviti reklamu, ne smiju ljude mamiti, vrbovati, biti dosadni. Ne prelaziti iz kuće u kuću. Prepustiti ljudima posvemašnju slobodu prihvata ili odbijanja. Dakle, navješćivati nenasilno. Treba da njihova djela svjedoče. Ne primjenjivati silu.

Heretički pokreti i križarski vojni pohodi

Prisjetimo se križarskih vojna za koje su se zalagali i mnogi sveci, pa i veliki sveti Bernard. On je pozivao na križarske vojne, ali su se one strahovito osvetile zapadnom kršćanstvu. Mnogi su pustolovi i pljačkaši išli u te vojne da bi se lagano domogli plijena. Prisjetimo se kakvo su zlo križari počinili i na našim obalama, u Carigradu itd. Nemoguće je oružjem promicati Isusovo djelo u svijetu. Vidio je to sveti Franjo koji se također pridružio križarima. Vidio je njihovo nemoralno ponašanje i stoga je zaključio da od njih ne će biti nikakve koristi za Crkvu.

U trinaestom stoljeću imamo heretičke pokrete u Francuskoj – katare i albigenze. Crkva bijaše na vrhuncu svoje moći, duhovne i svjetovne. Ti su pokreti htjeli povrat izvornoj Crkvi, htjeli su vjernost izvorima i Isusovoj riječi. Govorili su o izdaji Isusovih ideala sa strane crkvenih dostojanstvenika. Napadali su hijerarhiju. Kakva je bila reakcija crkvenih vlasti? Poslali su doslovce križarsku vojnu da heretike ‘urazume’, da ih vrate u krilo Crkvi. Krvoproliće ih nije vratilo u krilo Crkve. Nemoguće je nekoga pridobiti mačem za Kristovo djelo. Mržnja rađa većom mržnjom, nasilje većim nasiljem.

Bili su ‘naoružani’ jedino Božjom riječju. Ne mačem, ne toljagama, nego ljubavlju su osvajali ljude.

Gdje bijaše lijek i rješenje. U onome što su započeli sveti Franjo i sveti Dominik. Počeli su bez igdje išta, u krajnjem siromaštvu. Ne na konju, nego su išli pješice i tako propovijedali izvornost Isusove Radosne vijesti. Bili su vjerodostojni. Dominik je mnoge vratio u krilo Crkve svojim načinom života, a isto tako i sveti Franjo. Obojica su utemeljila redove koji su trebali reformirati Crkvu. U tome su uspjeli. U krajnjem siromaštvu. Bili su ‘naoružani’ jedino Božjom riječju. Ne mačem, ne toljagama, nego ljubavlju su osvajali ljude. Nije im trebala križarska vojna, nego posvemašnja izvlaštenost. Pedester praedicare – pješice propovijedati. Ili današnjim rječnikom: Ne velikim nastupima, ne na pozornicama ni u velikom spektaklu, show, nego krajnje obazrivo, tankoćutno, ljudima primjereno.

Pravilo vrijedi zauvijek: Ne ja, nego On, Isus Krist. On treba rasti preko nas, on treba djelovati. Naše je biti samo sredstvo. Bez straha i bojazni.

Bijaše to način na koji je osvojio ljude i sveti Ivan-Marija Vianney, arški župnik. Jedva je pripušten ređenju, jedva je svršio teološki studij. Poslan je u najzapušteniju župu. Muku je mučio da bi sastavio propovijed. Ali su ljudi doskora prepoznali njegovu veličinu i svetost. Dolazili su mu izdaleka, u ispovjedaonici je provodio dane i noći. Stavio se Gospodinu naskroz na raspolaganje.

Ili pak naš Leopold-Bogdan Mandić. Sitan rastom, u nastupu mutav, u govoru mucav, u samostanu ismijavan, ali je bio blagoslov svima koji su mu dolazili u ispovjedaonicu. Činio je čudesa na svoj način. Oslobađao ljude od nečistih sila. Dakle, pravilo vrijedi zauvijek: Ne ja, nego On, Isus Krist. On treba rasti preko nas, on treba djelovati. Naše je biti samo sredstvo. Bez straha i bojazni. Sa što manje sredstava, ali s jednim: Unijeti samoga sebe, staviti na Gospodinovu vagu svoj život. I blagoslov ne će izostati.