Evanđelje

U današnjem Evanđelju Isus priča prispodobu u kojoj nepošteni upravitelj postaje junak priče. Nije li to čudno? Ovu prispodobu moramo staviti u njezin kontekst da bismo je u potpunosti razumjeli. Zapamtite da u prethodnom poglavlju nisu bili prisutni samo Njegovi učenici, već i farizeji (vidi 15,1-2). Bili su puni kritika  prema Isusu jer je primao grešnike i jeo s njima, piše Gayle Somers s portala Catholic Exchange. Ta je kritika potaknula parabolu o izgubljenom sinu. Sada se Isus još jednom obraća svojim učenicima, ali farizeji su još uvijek bili tamo. U Lk 16,14, prvom retku nakon čitanja našeg evanđelja o novcu, sveti Luka piše: “Sve su to čuli farizeji, srebroljupci, i rugali mu se.” Dakle, ova je priča namijenjena toj široj publici, kako sljedbenicima tako i kritičkim skepticima. (Lk 16,1-13)

Parabola govori o upravitelju koji je protratio novac svog gospodara i trebao je biti otpušten. Počeo se brinuti za svoju budućnost bez posla: “Nisam dovoljno jak da kopam, a sram me je i da prosim.” Je li bio lijen i ponosan čovjek? Možda jest, ali je bio i lukav. Odlučio je da mu trebaju prijatelji, mnogi od njih, koji bi ga mogli primiti u svoje domove kad ga otpuste s dužnosti upravitelja. Kako je mogao steći trenutne prijatelje? Posjećivao je dužnike svoga gospodara “jednog po jednog” i smanjivao im dugove (siguran način za stjecanje prijatelja i utjecaj na ljude, čak i u naše vrijeme). Njima je, naravno, odmah postao dobar čovjek. Čak je i njegov gospodar, koji je bio prevaren za dio svog novca, bio impresioniran upraviteljem “što se razborito ponašao”.

Novac / Unsplash

Znamo da nas Isus nije poticao da budemo nepošteni, kao što je bio upravitelj, pa koja je bila njegova poanta u ovoj prispodobi? “Jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti”. Isus sugerira da bi oni koji ga žele slijediti, ili čak oni koji ga jednostavno slušaju, trebali razmišljati o svojoj osobnoj vječnoj budućnosti s istom razboritošću kao što se upravitelj pripremao za svoju vremenitu. Kako se to može postići? „Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore”. Primijetite da se Isus sada obraća ljudima u gomili koji su, na ovaj ili onaj način, bili nepošteni u načinu na koji su stekli svoj novac. Potiče ih da iskoriste to “nepošteno bogatstvo” na način koji će im pribaviti krjepost i spasenje, mjesto među Božjim prijateljima na nebu. Kasnije u ovom Evanđelju, Isus će imati priliku dati živi primjer ovoga u svom susretu sa Zakejem, carinikom (vidi 19,1-10). Svi su znali da su poreznici profitirali od iznuđivanja novca dok su prikupljali poreze. Kad je Isus otišao u njegovu kuću da ga posjeti, dogodilo se obraćenje: „Zakej je stao i rekao Gospodinu: ‘Polovicu svoga imanja dajem siromasima; i ako sam koga prevario, vraćam mu četverostruko.’ A Isus mu reče: ‘Danas je došlo spasenje u ovu kuću.’” On je bio čovjek koji je koristio svoje “nepošteno bogatstvo” upravo na način kako Isus ovdje opisuje.

Gospodine Isuse, pomozi mi da ostanem jak protiv zavodljivosti novca.

Govoreći o tome kako ljudi dobivaju i koriste svoj novac, Isus otkriva duboku istinu: “Osoba koja je vjerna u malim stvarima, također je vjerna i u velikim.” Isto tako, nepoštenje u “malim stvarima” znači nepoštenje u “velikim”. U usporedbi s našom vječnom budućnošću, naš je novac “mala stvar”. Ako želimo blago vječnog života s Bogom, pazit ćemo na poštenje u svim detaljima našeg života. Živeći na ovaj način, možemo biti sigurni da će nam Bog povjeriti dragocjeni biser, oproštenje i otkupljenje u Kristu Isusu, našu baštinu kao Njegove djece. Tada se Isus ponovno obraća onima koji su stekli “nepošteno bogatstvo”: “Ako nisi vrijedan povjerenja s tuđim, tko će ti dati tvoje?” Nepouzdani na kraju gube svoje vremenito i vječno blago.

Sada, Isus dolazi do pravog korijena problema koji svi imamo s novcem. Novac nama želi zagospodariti, porobiti nas. Mislimo da ga posjedujemo, ali on zapravo želi posjedovati nas: „Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. li će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Bila je to posljednja izjava koja je izazvala podsmijeh farizeja. Bili su sigurni da mogu održati ljubav prema Bogu i novac u ravnoteži. Nisu vjerovali da njihova ljubav prema novcu može sabotirati njihov odnos s Bogom.