Bol od razdvojenosti može biti nepodnošljiva.

“Mamice?!” ovaj panični plač mog srednjeg djeteta pratio me niz stepenice više puta nego što mogu izbrojati. Pratio me do kupaonice. Pratio me je kroz vrata, dok sam puštala psa van. Pratilo me natrag u spavaću sobu, da uzmem torbicu, piše Michele Chronister s portala Catholic Exchange.

U nekim danima osjetim onu prodornu bol za Isusom. Uvjerena sam da je to čista milost i zahvalna sam na tim trenucima. U njima dobivam i najmanji nagovještaj onoga što je ta bol za apostole morala biti, prilikom Kristova uzašašća. Onaj uz koga su hodali tri godine, zbog čije je prisutnosti u njima gorjelo srce, ostavljao ih je da se vrati svome Ocu na nebesima. Kako su mogli podnijeti takvu odvojenost?

Isus je dao svoje obećanje. “Bit ću s vama zauvijek, do kraja vremena.”

Teorija privrženosti i Evanđelja

Ako pročešljamo Sveto pismo, postoje mnoga mjesta na kojima možemo vidjeti kada su Božje zapovijedi njegovom narodu na kraju imale veliki smisao u svjetlu modernog znanstvenog ili medicinskog shvaćanja. Njegovo poticanje židovskog naroda da se operu prije jela, na primjer, danas se smatra zdravim razumom.

Dijete sa zdravom privrženošću ne paničari kada mu roditelji nestanu iz vidokruga, već se osjeća slobodnim da istražuje svijet i odmara u spoznaji njihovog sigurnog povratka.

U Isusovo vrijeme psihologija još nije bila nešto istraženo ili shvaćeno. Ali možemo vidjeti da Isus (čije je božansko znanje značilo da mu nije potrebno istraživanje da bi razumio ono što je u čovjeku) već koristi čvrstu, zdravu teoriju privrženosti u svom postupanju s učenicima.

Kad je naša najstarija bila malena, baka i djed su joj dali DVD s dječjim pjesmicama, a jedna od naših omiljenih je bila “Moja se mama vraća”. Refren je išao: “Moja mama se vraća, ona se uvijek vraća… nikad me ne bi zaboravila!” To sažima rad na stvaranju zdrave privrženosti kod male djece – da mogu vjerovati i iskusiti da ih roditelji vole i da će im se uvijek vraćati. Dijete sa zdravom privrženošću ne paničari kada mu roditelji nestanu iz vidokruga, već se osjeća slobodnim da istražuje svijet i odmara u spoznaji njihovog sigurnog povratka.

Iščekivanje/ Paul hanaoka/Unsplash

Nakon što su tek nedavno doživjeli razapinjanje, učenici su zasigurno bili zbunjeni i smeteni. Pošto još nisu primili darove Duha Svetoga na Pedesetnicu, nedostajalo im je snage. Isus je to znao. Znao je da im treba ne samo uvjeravanje u Njegov povratak (koje su anđeli ponudili učenicima dok su izvijali vratove da vide Krista koji se uspinjao), nego i Njegovo obećanje da ih nikada neće uistinu napustiti.

To se obećanje ispunjava, na pravi, konkretan način, u Euharistiji.

Utjeha u euharistijskoj prisutnosti

Možda je utješno znati da je nekome stalo do tebe, da te voli i da te podržava kada ste razdvojeni. Ali nema utjehe poput fizičke prisutnosti voljenih osoba – roditelja, braće i sestara, prijatelja, supružnika, djece. Postoji određeni odmor koji se može dogoditi samo kada ste u prisutnosti onih koje volite.

Stvoreni smo za sjedinjenje s Kristom – ne samo za prijateljstvo ili neobaveznu vezu. Stvoreni smo za jedinstvo. Kad je moj muž odsutan, nedostaje mi na drugačiji način nego za prijateljica. Mogu proći tjedni, a da ne vidim čak ni svoje najbolje prijatelje, iako mi sigurno nedostaju, no ipak to me ne boli na isti način. Takva vrsta boli samo je nagovještaj boli koju trebamo imati za Krista. U svom djelu Zamak duše, sveta Terezija Avilska ovu bol naziva slatkom boli. Ideja je da, iako je bol od čežnje za Kristom bolna, to je bol koja je slađa od najveće sreće koju svijet može ponuditi.

Daljina/ Arif Iswanto/Unsplash

I dok smo na ovom svjetovnom boravku, jedini pravi lijek za ovu bol nalazi se u Euharistiji. Svaki put kad ga primamo u euharistiji, sjedinjeni smo s Kristom na stvaran, dubok način. Iako nismo (tipično) uhvaćeni u ekstazu kada ga primamo, sjedinjenje koje euharistija utječe nije ništa manje stvarna.

Zdrava privrženost zahtijeva da ne budete stalno razdvojeni. Kao ljudi, moramo provoditi vrijeme u prisutnosti onih koje volimo i onih koji nas vole. I kao što supružnici imaju koristi od sjedinjenja bračnog zagrljaja, tako i mi imamo koristi od zagrljaja našeg Zaručnika – koji je postao jedno s nama u Euharistiji.

Počivajmo u utjehi da je naš Bog onaj koji nas ljubi, čezne za nama i drži svoja obećanja. On će ostati s nama uvijek – čak do kraja vremena.