Evo me opet pred tobom, Bože moj, sveti i pravedni, istiniti i vjerni, čisti i dobri. Kad preda te stupam, moram poput Mojsija pasti preda te i s Petrom uzviknuti: Idi od mene, jer sam grešan čovjek. Znam, samo jedno ti zapravo mogu reći: da mi se smiluješ. Potrebno mi je tvoje veliko milosrđe, jer sam grešnik. I kao grešnik nisam dostojan tvoga milosrđa.

Ali u meni je ponizno pouzdanje i tražim tvoje bezrazložno milosrđe, jer još nisam izgubljen, nego kao čovjek ove zemlje nosim u sebi čežnju za nebom tvoje dobrote i rado sa suzama radosnicama primam bezrazložni dar tvoga smilovanja. Gospodine, pogledaj moju bijedu. Kome da se uteknem ako ne tebi?

Kako da sebe podnesem, ako ne s mišlju da me podnosiš, ako ne s iskustvom da si još prema meni dobar? Vidi moju bijedu. Pogledaj svoga slugu, mlitava i jogunasta, površna. Pogledaj na moje tvrdo srce: ono ti daje samo najnužnije, umjesto da se raspe u tvojoj ljubavi.

Gospodine, smiluj se mome siromašnom srcu!

Pogledaj moje molitve: kako su samo mrzovoljno i zlovoljno obavljene i ponajčešće mi je srce sretno kad može iz razgovora s tobom prijeći na što drugo. Pogledaj moj rad, mukotrpan, iznuđen svakodnevnom prisilom, rijetko ponikao iz vjerne ljubavi prema tebi. Poslušaj moje riječi: rijetko su to riječi samozatajne dobrote i ljubavi.

Pogledaj Bože: pred tobom ne stoji veliki grešnik, nego samo mali. Čovjek u koga je i sam grijeh malen, ubog i svakodnevan, čija su volja, srce, sjetila i snage u svakom pogledu osrednji – čak i u zlim djelima. Ali, Bože moj, kad se pravo nad tim zamislim, duboko se preplašim.

Nije li baš to što moram o sebi reći svojstvo mlakih? I zar nisi ti rekao da ti je draži hladan nego mlak? Nije li moja osrednjost krinka iza koje se kriju najgore stvari, samo da ostanu neprozrene, krije se sebično i kukavičko srce, ono kojemu su velikodušnosti i širina nepoznate?

Tvoj Duh neka pohodi moje srce svetim kajanjem!

Smiluj se mome siromašnom srcu, ti, Bože velikodušnosti, ljubavi, blažene rasipnosti. Daj ovom sirotom srcu, suhom srcu, svoga Svetog Duha, da ga on preobrazi. Tvoj Duh neka zapali strah u srcu, strah pred tvojim sudovima, samo da se prene! Neka ga On ispuni strahom i trepetom, samo da otrese sa sebe mrtvačku ukočenost beznadnosti i rezignacije!

On neka ga učini poniznim i raskajanim, samo da ga ispuni čežnjom za tvojom svetošću i povjerenjem u moć tvoje milosti! Tvoj Duh neka pohodi moje srce svetim kajanjem, koje je početak nebeskoga života. On neka ga pohodi pouzdanjem u nepobjedivu snagu tvoga Branitelja, koji sokoli, razigrava, veseli i osmjeljuje srca u tvojoj službi.

Samo ako mi dadneš svoju milost, osjetit ću da mi je ona potrebna. Samo dar tvoga smilovanja daje mi da spoznam i priznam da sam jadan grešnik. Samo tvoja ljubav daje mi hrabrosti da zamrzim na se, a da ne očajavam.

Smiluj mi se, o Bože, po prevelikom smilovanju svojem!

Ti si se nada mnom smilovao, sveti Bože. Tvoj je Sin za me žrtvovao svoje tijelo. Zato smijem zazvati tvoje milosrđe. On je okusio smrt, plaću grijeha. Zato ne trebam zdvajati u grešnim tminama svoga života. Štujem otajstvo koje naviješta smrt Gospodnju dok ponovo ne dođe. Zato mogu spokojno podnijeti nemoć tijela i mrcvarenje grijeha.

S Raspetim se sve promijenilo, tama u svjetlo, smrt u život, pustoš osame u puninu blizine, nemoć u moć. Po sakramentu u kojem Raspeti i Uskrsli postaje život za me, molim te, Oče smilovanja i Bože svake utjehe: smiluj mi se, o Bože, po prevelikom smilovanju svojem. A moje će ubogo srce veličati tvoju dobrotu u vjekove. Amen.

Karl Rahner / Izvor: Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja