Matejevo Evanđelje započinje Isusovom genealogijom: »Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak…« i tako redom, generacija za generacijom. Da bismo to razumjeli, potrebno je staviti se u hebrejsku kulturu i jezik onog vremena u kojem nije postojala riječ ‘roditelj’. Umjesto nje, koristila se riječ ‘otac’, a on je bio onaj koji stvara, a majka ona koja rađa. Pri rođenju djeteta otac i majka nisu jednako sudjelovali: majku su smatrali jednom vrstom inkubatora čiji je zadatak bio primiti sjeme muža te, kad za to dođe vrijeme, izbaciti ga van. Prema tome, muž je taj koji stvara muškarca. Stoga u Isusovu rodoslovlju imamo generacije muškaraca koji rađaju druge muškarce sve do 16. retka: »Jakovu« – Jakov je Isusov djed, Josipov otac – »Jakovu se rodi Josip« – i sada bi se očekivao glagol ‘roditi’ koji se ponavlja 40 puta, to jest »Josipu se rodi Isus.« No ovdje se rodoslovlje prekida. »Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.« Ovo je nešto sasvim novo, sasvim neočekivano. Na Mariju se primjenjuje glagol ‘roditi’, koji se inače primjenjivao samo na muškarce. Što to evanđelist želi reći? Ta tradicija, koja je od samih početaka pratila cijelu povijest Izraela, sada završava s Josipom. Kad je otac „rađao“ sina, nije mu samo prenosio fizički, biološki život, nego i tradiciju i duhovnost svog naroda. Sve to sada prestaje s Josipom. A s Isusom započinje novo stvaranje.

Pogledajmo stoga današnji liturgijski ulomak Matejeva Evanđelja. 

»A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.« Rođenje Isusovo je postanak – evanđelist se nadovezuje na prvu  knjigu Biblije. Time želi ukazati da je u Isusu novo stvaranje, nešto što se još nije dogodilo.

»Njegova majka Marija, budući je…« – ovdje prevode izrazom ‘zaručena’.  Naime, nije lako u našem jeziku upotrijebiti izraz kojega nema da bi se označio ženidbeni obred i vjenčanje u Izraelu.

Ženidba se odvijala u dvije etape. Prva etapa bile su zaruke kad bi djevojčica napunila dvanaest godina, a dječak osamnaest. Od tog trenutka oni su bili muž i žena. Nakon godinu dana upriličilo bi se vjenčanje, nakon čega bi djevojčica odlazila u kuću muža. U tom intervalu od godinu dana dopušteno im je bilo imati bračne odnose, a u slučaju preljuba predviđalo se kamenovanje.

Dakle, Marija je zaručena. To je prva faza braka. »Prije nego su počeli živjeti zajedno« – odnosno prije nego su se vjenčali – »nađe se trudna po Duhu Svetom.« Evanđelje nije kronološka knjiga niti knjiga biologije, nego teologije. Evanđelist želi reći da je u Isusu novo stvaranje. Kao što je Duh lebdio nad vodama, tako Duh stvaratelj lebdi nad Marijom, a Isus se rađa kao primjer i model stvaranja željenog od Boga. Zbog toga se Duh Sveti shvaća kao stvarateljska Božja snaga. 

»Josip, njezin muž, pravedan« – riječ ‘pravedan’ nema naše značenje jedne moralno cjelovite osobe. Biti pravedan znači biti vjeran u obdržavanju svih zakona i Mojsijevih propisa. Činjenica da je Josip pravedan tjera ga da prijavi svoju ženu kao preljubnicu te da je kamenuje.

»Ne htjede je javno optužiti.« Josip se nalazi u krizi između obdržavanja Zakona i svojih osjećaja; ako ne osjećaja ljubavi, onda milosrđa. »Naumi da je potajice otpusti.« U ono doba otpuštanje žene bijaše vrlo jednostavno: ženu se moglo otpustiti npr. zbog zagorjelog jela, samo je trebalo napisati na komadu papira »ti više nisi moja žena« i izbaciti je van. Josip je, dakle, ne želi optužiti, ne želi je ubiti, međutim, ne može je ni zadržati.

Stoga je naumio potajno je otpustiti. No dovoljno je malo napuknuće zakona od strane ljubavi da bi Duh intervenirao. I, doista, »dok je on o tome razmišljao, evo, u snu…« Zašto u snu? U židovskom svijetu – Matej piše židovskoj zajednici – izbjegava se izravni kontakt između Boga i ljudi. Zato Bog intervenira u snu.

U Knjizi Brojeva čitamo: »Nađe li se među vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu progovaram.« Stoga je san način na koji Bog komunicira s ljudima. »U snu mu se ukaza anđeo Gospodnji.« Ne misli se na anđela, Božjeg poslanika, nego kad Bog intervenira s ljudima, biva predstavljen kroz sliku anđela Gospodnjeg, to jest samog Boga.

Između Boga i ljudi postojala je distanca, velika udaljenost, a u hebrejskom je svijetu bilo nezamislivo da se Bog približi ljudima. Ako je to pak činio, koristio se izraz ‘anđeo Gospodnji’, što znači sam Bog. U ovom Evanđelju anđeo se Gospodnji pojavljuje tri puta i to uvijek u službi života, jer Bog je taj koji ljubi život. On posreduje da bi Josipu navijestio Isusov život; zatim će posredovati kako bi obranio život od ubojitih zavjera kralja Heroda i na kraju u trenutku uskrsnuća kad potvrđuje da je život, dolazi li od Boga, sposoban nadvladati i smrt.

»I reče mu: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga.« Evo nam Božjeg svjedočanstva da Marija nije žena preljubnica, nego da je u njoj začeto novo stvorenje kojemu ona daje oblik. »Rodit ćeš sina, a ti ćeš ga nazvati Isus.« Evo novìne! Dječak je ime dobivao ili po djedu ili po ocu čime se ime ovjekovječivalo zauvijek. Stoga je tradicija zahtijevala da dječak nosi djedovo ili očevo ime. Međutim, tu se tradicija prekida; sa Isusom započinje novo razdoblje. »Dat ćeš mu ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«

Ovdje ne nalazimo nikakvu poveznicu između činjenice da će se dijete zvati Isus i spašavanja naroda od njegovih grijeha. Da bismo bolje shvatili ono što evanđelist poručuje, trebalo bi prevesti: »Zvat će se Spasitelj, jer će spasiti svoj narod od grijeha.« Ime Isus na hebrejskom glasi Jeshuà, a glagol spasiti joshuà. Razlika je u jednom vokalu. 

Zvat će se Jeshuà jer će joshuà; to znači zvat će se Spasitelj jer spašava narod od grijeha. No ono što evanđelist želi nalazi se u Knjzi proroka Izaije (7,14): »Evo, djevica će začeti i rodit će sina« – govori prorok kralju Ahazu o rođenju sina Ezekije – »i dat će mu ime Emanuel, što znači s nama Bog.«

Upravo je to nit vodilja cijelog Matejeva Evanđelja. Taj izraz ‘Bog s nama’, ponovit će se oko sredine Evanđelja kad Isus bude rekao svojim učenicima: »Do kada ću morati biti s vama« ili »Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrani, i ja sam s njima« te na kraju Isusove posljednje riječi.

Posljednje Isusove riječi »Ja sam s vama zauvijek« poveznica je cijelog Matejeva Evanđelja. Bog s nama, Bog koji nije više daleko, nego je s nama. Bog kojega više ne treba tražiti, nego prihvatiti te s njime, i kao On, ići prema ljudima. Ako je Bog postao čovjek, tada čovjek više ne treba ići prema Bogu, nego ga treba prihvatiti. Time započinje novo doba u kojem se ne živi više za Boga, nego se živi s Bogom i s Bogom se ide prema svakom čovjeku.

Evanđelje završava riječima: »Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.« Josip je predstavljen kao pravedan u pravom smislu riječi. Iako je djelovao protiv tradicije i zakonskih propisa, on je u skladu s Božjom riječju koju prihvaća pa makar to bi protiv uobičajenih običaja i religioznih pravila.

Riječ je, dakle, o velikoj novosti. U Isusu je Bog postao čovjekom. To znači da je Bog postao potpuni čovjek. Što ljudi budu više ljudi, tim će više otkrivati i očitovati ono božansko u sebi.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio vlč. doc. dr. sc. Zdenko Ilić, prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.