Redovništvo nije za mene – bila je prva reakcija s. Agnete Sakač kada joj je došla ta misao kao djevojci od 16 godina. Na pragu šest desetljeća redovništva prisjeća se svojih početaka. „Odrastala sam u najsjevernijoj župi sv. Martinu na Muri, u obitelji s mnogobrojnom djecom. Najstarije sam dijete i iza mene je došlo još devetero braće i sestara. U obitelji sam primila kršćanski odgoj, redovito sam išla na misu i primila sve sam sakramente. Tata je radio u rudniku, a mama se brinula o odgoju nas pet djevojčica i pet dječaka. Kao najstarije dijete bila sam silom prilika majčina desna ruka. Dok nisam mogla ništa pomagati imali smo jednu djevojku koja nas je pazila da bi mama mogla otići u polje ili u nabavu. A, kada sam dorasla do školskog uzrasta majka mi je povjerila brigu o mlađima da ih čuvam i pazim”.

S. Agneta je trebala otići stricu u Austriju, ali Gospodin je s njome imao druge planove. „Kako je nas djece bilo puno stric i strina iz Austrije, koji nisu imali djece, željeli su mene posvojiti. Sve je bilo dogovoreno, stric je poslao garanciju za dolazak k njima, ali pri pribavljanju dokumenata za odlazak došlo je negativno rješenje da sam premlada za izlazak iz zemlje. Nakon osmogodišnje škole ostala sam čekajući jednu godinu za odlazak u Austriju, no to se nije ostvarilo. Nisam imala mogućnosti za daljnje školovanje jer nas je bilo puno djece. Onda sam pisala svojoj teti koja je bila redovnica u Družbi sestara milosrdnica s. Mariji Kristi koja je djelovala u Mariji Bistrici. Molila sam je da mi pribavi neku službu. Brzo je stigao odgovor da ima mjesto na Šalati u Zagrebu kod sestara koje rade s đacima. One su trebale djevojke koje će im pomoći. Tako sam se našla 1957. godine sa 16 godina na Šalati gdje sam provela oko godinu dana. Lijepo sam se uklopila u posao. Radila sam u dječjoj blagovaonici, a u kućanstvu je bilo oko 20 djevojaka i 16 redovnica”.

‘Jasno sam vidjela da je redovništvo moj poziv’

Upoznavajući rad sestara s. Agneta se susrela s činjenicom da se puno djevojaka sprema za samostan. „Kada sam doznala da većina djevojaka ide u samostan pomislila sam da to nije za mene jer sam previše temperamentna, a u samostanu osoba treba biti ozbiljna i pobožna. Zaključak je bio da ja nisam za to. Onda se javilo i pitanje: ‘Zašto ne bih?’ S tim razmišljanjem sam se borila nekoliko mjeseci. Vjerujem da su tu bile važne molitve kojima su me podržali u odluci. Najedanput mi je bilo tako jasno, jasno sam vidjela da je redovništvo moj poziv. To hoću i ništa drugo. Danas mogu reći da se nikada nisam pokajala za taj korak. Moji roditelji su mi rekli da sam još mlada za tu životnu odluku, da ću se predomisliti, ali bila sam ustrajna u svojoj odluci i već sljedeće godine, sa 17 godina sam došla u samostan.”

Redovnički zavjeti – predanje Bogu

Ulaskom u samostan s. Agneti se otvara mogućnost za školovanje. „Magistra me je pitala želim li ići u školu za dječju njegovateljicu. Rekla sam joj da je moja želja bila doći u samostan i da ću napraviti onako kako će me poglavari rasporediti. Godine 1958. krenula sam na Rebro u školu. Kako nije bilo personala taj je smjer dokinut, tako da sam završila nižu školu. Poslije sam dovršila školu za dječju njegovateljicu. Tijekom školovanja bila sam među djevojkama koje su potpuno drugačije mislile i među njima nisam imala istomišljenika. Direktorica škole me je čak nagovarala da se ne ‘zakukuljim’, da ne budem redovnica. Govorila mi je da mogu činiti dobre stvari i izvan samostana i obećavala mi je da će mi odmah po završetku škole pronaći posao. Jedna profesorica koja je pratila sva ta nagovaranja rekla mi je da slušam glas svoga srca i da ću tada biti sretna. Njezine riječi potvrdile su moju želju.”

Uslijedio je zatim novicijat te polaganje redovničkih zavjeta. „Za to sam se pripremala, razmišljala sam o tome što to znači. Govorila sam Isusu da sam njega odabrala za svoga zaručnika, i da se prepuštam njegovoj brizi. Svoje zavjete sam doživjela kao predanje Bogu. To je za mene bila cjeloživotna odluka i molila sam Boga da mi dadne snagu za ustrajnost”.

Krštenje oko 300 djece na neonatološkom odjelu

Prva služba nakon polaganja redovničkih zavjeta odvela je s. Agnetu u Osijek, gdje je radila na pedijatrijskom odjelu. „Voditelj odjela bio je otvoren za napredne stvari. Kako je znao da će doći dvije specijalizirane dječje njegovateljice otvorio je neonatološki odjel. Tako su djeca ranije rođena, dvojčeki ili trojčeki, kao i oni koji su rođeni s nekim nedostatkom imala posebnu brigu. Djecu smo primali u inkubatore i sve je bilo lijepo uređeno, ali smrtnost djece je bila velika. Tu sam vidjela svoju misiju. Gledajući da djeca umiru odlučila sam djelovati – krstiti ih pa što im Bog poslije dadne. Učili smo da krštena djeca kada umiru idu kao anđeleki dragom Bogu. Mnogo puta sam doživjela to da kao da su mene djeca čekala da ih pokrstim prije nego što odu u vječnost. Zapisivala sam svako dijete koje sam krstila, kao i one koji su od njih umrli. U mojoj je bilježnici upisano oko 300 dječice. Neki Bogu hvala nisu umrli, i kada sam bila u mogućnosti rekla sam roditeljima da je dijete uvjetno kršteno i neka to kažu svećeniku i naprave krštenje. To mi je bila tako velika radost za moj život i tu sam vidjela svoje poslanje.”

Novi izazov – odlazak na rad u Njemačku

Pred s. Agnetu uskoro stižu novi izazovi. Godine 1968. sestre milosrdnice u Zagrebu dobivaju poziv da preuzmu novoizgrađeni starački dom u Horbu u Njemačkoj, te ona odlazi s grupom sestara. „Moji poglavari su željeli da pođem u Njemačku raditi i pitali su me što mislim o tome. U međuvremenu sam završila srednju školu, kod kuće sam učila, a ispite polagala u Novom Sadu. Bilo mi je lijepo raditi u Osijeku, imala sam posao koji me usrećuje, ali me je privlačio novi izazov. Rekla sam svoj ‘da’ i počela sam se pripremati za Njemačku. Godinu dana ranije naše su sestre otišle na rad u klinici u Tübingenu, pa je s. Leopoldina i mene uputila tamo. To je manji univerzitetski gradić s puno klinika, a mi smo bile na kirurškoj klinici. Kako sam njemački jezik učila u osnovnoj i srednjoj školi nisam imala problema s jezikom, a nedostatak konverzacije brzo sam svladala. Nakon dvije godine postavili su me za glavnu sestru na odjelu”.

Našim iseljenicima sestre su bile ruka pomoći i poveznica s domovinom. „Ranih 1970-tih puno je naših ljudi dolazilo na rad u Njemačku. Pretežno su to bili muški koji su radili na različitim gradilištima, a poslije su za njima dolazile i njihove obitelji. Mnogi su se razbolijevali i trebala im je pomoć. Dolazili su nam s čirevima na želucu, s tugom za domom i sl., a mi smo im nastojale pomoći. Bile smo pretežno na ženskom odjelu ali smo uvijek išle kada su nas tražili za pomoć bilo liječničku, bilo u prevođenju. Poslije se otvorila i Hrvatska katolička misija pa smo pomagale oko pouke u vjeronauku, oko okupljanja na misna slavlja. Bio je tu veliki apostolat.”

Dio tima prvog hospicija u Njemačkoj

Nakon 18 godina rada s. Agneta je naišla na novi izazov. „U Aachenu je otvoren hospicij i bila sam pozvana da se pridružim timu. Prvi hospicij u Njemačkoj bio je novi izazov. Poglavarica me je pitala jesam li spremna za to. Razmišljala sam da je to još važnije nego rad u bolnici. Hospicij je priprema ljudi za vječnost, zadnja postaja u životu. Prihvatila sam novu službu, počela sam se informirati, u Londonu sam prošla tečaj kako bih se upoznala s radom. U Aachenu sam počela raditi 1986. godine, a pridružile su mi se i tri sestre iz Hrvatske. Tu sam naučila mnoge stvari i za svoj život, i za pripremu za smrt”.

Dom za stare i nemoćne – predvorje raja

Nakon dvogodišnjeg rada u hospiciju s. Agneta je pozvana u Horb. „Pozvali su me u Horb da budem voditeljica Staračkog doma koji je bio od Katoličke Crkve. I njega i vodstvo bilo je na sestrama koje su ga vodile od osnutka. U tom novom izazovu naišla sam na puno povjerenja, na dobre ljude, na ekipu sestara, lijepo smo radile. Vidjela sam da ne umiru ljudi samo u hospiciju, nego umiru i u domu pogotovo kada stignu u zadnji čas. I tu sam mogla glagoslovno djelovati. Uvijek sam molila dragoga Boga za pomoć da činim najviše što mogu tamo gdje me je poslao. Imali smo jako dobrog svećenika koji je bio uvijek spreman doći u dom. On je znao reći da je dom za stare i nemoćne predvorje raja, u čekaonici gdje se čeka poziv dragoga Boga.”

Čak 112 vožnji humanitarne pomoći domovini

Za vrijeme Domovinskog rata s. Agneta je nastojala graditi mostove između darovatelja i potrebitih. Odradila je čak 112 vožnji humanitarne pomoći iz Njemačke u Hrvatsku. „Nakon tri godine moga djelovanja u Horbu počeo je Domovinski rat. Došao mi je župnik u Horbu i ponudio pomoć. Rekao mi je da su spremni pomoći prognanima i ljudima u oskudici, ali je molio da i mi sestre preuzmemo dio toga tereta pa da jedna sestra bude u timu dostave humanitarne pomoći. Ljudi su nas počeli obasipati sa svim i svačim, tako da smo 1991. počeli prve transporte s kombijima, a zatim i kamionima. Jedan gospodin nam je ponudio svoj kamion za prijevoz. Kako sam mogla upravljati vozilom do 7,5 tona i to smo prihvatili. Ja sam vozila hranu u samostan, a naše sestre su to dijelile ljudima. Pomoć smo dostavljali po cijeloj Hrvatskoj. Ljudi su nam na povjerenje davali svoja vozila da sam ja ostajala bez riječi. Jednom mi je jedan gospodin ponudio novi kombi za prijevoz humanitarne pomoći koji je nabavio za svoje poduzeće. Rekla sam mu da ja ne mogu garantirati da se u putu neće ništa dogoditi, na što mi je odgovorio da mi imamo anđele čuvare i da ćemo se vratiti sretno. Nikada nam se ništa nije dogodilo.”

Nakon 34 godine djelovanja u Njemačkoj s. Agneta se vratila u domovinu gdje je obavljala niz odgovornih službi, a trenutno brine u starijim sestrama. „Uvijek sam sve povjeravala dragom Bogu. Kada me je mučila neka briga predavala sam je Gospodinu. Vodim se mišlju – povjeri Gospodinu putove svoje i sve će biti dobro.”