Kovalchuk je rođena na Krimu 1980-ih te je krštena u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi. Iako joj obitelj nije prakticirala vjeru, kaže kako je oduvijek bilo znakova Božje prisutnosti u njezinu životu, donosi Nedjelja.ba.

Katoličanstvo na francuski način

Prisjetila se posebnog trenutka iz djetinjstva kada je posudila dječju Bibliju iz knjižnice. Nije ju željela vratiti, ali znajući da će morati, počela je prepisivati biblijske priče u svoju bilježnicu. Nikada nije dovršila prepisivanje priča, kao što nije, kako priznaje, nikada vratila ni Bibliju u knjižnicu.

No, nakon raspada Sovjetskog Saveza, Biblije su se ponovno pojavile na policama knjižara te joj je baka kupila jednu.

„I sjećam se da me je ova knjiga toliko dojmila da sam ju donosila u kuhinju kako bih otvorila prvu stranicu i počela čitati. Nisam ništa mogla razumjeti. Zatvorila sam knjigu i rekla: ‘Jednog dana ću je pročitati.’ I, Bogu hvala, pročitala sam je i nastavljam je čitati, ali i kroz ovo iskustvo vidim da mi je Gospodin nekako bio blizu i već je djelovao u mom životu“, posvjedočila je misionarka.

Redovnica misionarka Duha Svetoga je Katoličku Crkvu otkrila kroz svoju ljubav prema francuskom jeziku i kulturi. Kada je čitala francuske romane, upoznavala se s obilježjima i rječnikom katoličanstva.

„Samo sam željela vidjeti kako Francuzi mole i što je to misa. Prisjećajući se jedne od knjiga, čak i Alexandrea Dumasa, čitala sam o Te Deumu i osjećala da želim znati što je to Te Deum“, kazala je.

Ne promjena, nego otkriće

Dok je studirala, Poljakinje s njezina sveučilišta odvele su je u njihovu katoličku kapelicu gdje je 8. srpnja 2001. prvi put bila nazočna na svetoj misi. Kazala je kako je poželjela ostati zauvijek, ali znajući da je krštena u Pravoslavnoj Crkvi, u početku je imala dvojbe ima li pravo pridružiti se Katoličkoj Crkvi.

Shvatila je da obraćenje nije toliko promjena – jer još uvijek je vjerovala u istoga Boga – koliko otkriće nečega, produbljivanje Božje prisutnosti u njezinu životu kroz sakramente.

Ubrzo nakon što je postala katolkinjom u dobi od 18 godina, počela je osjećati duhovni zov čemu je odgovorila nakon završetka studija.

Umjesto Brazila – Grčka

Misionarka u Grčkoj prije je službovala u Ukrajini, a, kako kaže, njezin san bio je Brazil.

„Nisam otišla u Brazil i mislim da neće biti ni velik problem što neću jer sam se zaista zaljubila u Grčku. Ovo je najbolje mjesto u ovom vremenu koje mi je Gospodin darovao. Ovo je mjesto kojim mi On govori kroz zemlju i ljude s kojima svaki dan radim“, naglasila je s. Victoria.

Ova 38-godišnja misionarka Duha Svetoga i ostali članovi njezine zajednice služe izbjegličkoj i migrantskoj populaciji u Ateni, zajedno sa zaposlenima i volonterima Isusovačke službe za izbjeglice (Jesuit Refugee Service – JRS).

„Nemam moć promijeniti fizičku i političku situaciju tražitelja azila u Grčkoj, ali ono što mogu činiti jest ljubav. Kažem im: ‘Došla sam ovdje s vama biti u vašoj situaciji. Kada plačete, ja ću biti s vama. Kada se smijete – s vama sam. Mogu vam pokazati malo ljubavi koju imam“, ispričala je redovnica.

Također je kazala kako ljude nastoji podučiti podrijetlu njezine ljubavi – da je Isus onaj koji ju je doveo ondje, koji je u nju usadio tu ljubav i pomogao joj napustiti njezinu obitelj i zemlju.

Nisu izbjeglice, nego prijatelji

Tijekom izbjegličke krize 2015. i 2016. Grčka je bila suočena s dolaskom više od milijun ljudi. Iako je broj osoba koje su ušle u zemlju 2020. bio drastično manji, ipak je zabilježeno više od 15.000 novih ulazaka migranata, uglavnom iz Afganistana, Sirije, Irana i DR Konga.

Prema UN-ovoj agenciji za izbjeglice i migrante, na kraju 2019. Grčka je primila 186 000 izbjeglica i tražitelja azila, uključujući više od 5.000 maloljetnika bez pratnje. Većina ih je na istočnim otocima zemlje uz obalu s Turskom.

Kako je rekla s. Victoria, požari u kampovima na grčkim otocima Lezbosu i Samosu 2020. raselili su tisuće migranata od kojih su neki pobjegli u Atenu sklonivši se na Trg Victoria.

Trg se sada često naziva Afganski park, po afganistanskim izbjeglicama koje ondje žive. Kako je kazala redovnica, to je mjesto susreta za žene i djecu.

„Mi uglavnom radimo s Afganistancima koji su muslimani. Naravno, imamo i kršćane i katolike iz Kameruna“, objasnila je misionarka koja ljude s kojima radi ne naziva izbjeglicama i migrantima.

„To su moji prijatelji koji su Božji ljudi mog Boga koji ih je stvorio, koji ih voli i, naravno, voljela bih da ga upoznaju“, dodala je.

Tečajevi jezika i krpene lutke

Kada su migranti pobjegli uslijed požara iz kampa Moria na otoku Lezbosu, neki od njih živjeli su danima ili tjednima na Trgu Victoria.

Tako je s. Kovalchuk zajedno s drugim volonterima išla ondje svaki dan kako bi se igrala s djecom i upoznala žene s centrom koji vode, u komu imaju tuševe i praonice rublja.

U centru se također nalazi trgovina s besplatnom rabljenom odjećom i socijalni radnik koji odgovara na pitanja i dijeli druga sredstva za migrante i izbjeglice.

Volonteri i sestre drže tečajeve jezika: grčkog, francuskog i engleskog, a tijekom pandemije sati su održavani putem videolinka.

Uz to, nude i aktivnosti i nastavu za djecu od kojih mnoga nisu u školama, a inače se nemaju čime okupirati.

Misionarka Kovalchuk ovdje je također preuzela ukrajinsku tradiciju izrađivanja krpenih lutaka zvanih motanka.

„Djeca migranti nemaju igračaka, niti ičega čime bi se mogla igrati. Ovo je zapravo najbolje mjesto za moje lutke“, simpatično je dodala redovnica koja ih je oko 500 izradila i darovala.

Naime, sestra reciklira ostatke donirane odjeće koja je u lošem stanju da bi se nosila i od nje pravi lutkice, a, kako kaže, djeca uživaju sjediti pored nje i gledati ju dok ih izrađuje ili čak, uz nju, učiti praviti iste.

„Biraju različite boje za haljine, za kosu… I mislim da je ovo vrlo važno, a možda malo i terapeutski“, kazala je misionarka s obzirom da ova djeca nemaju mogućnosti praviti izbore u njihovu svakodnevnom životu, čak ni oko malih stvari poput onoga što će odjenuti.

„Tako da njih mnogo raduje što mogu odlučiti kako žele, u njihovu osobnom stilu. A ja vidim osmijehe i radost te djece koja zapravo nemaju ništa, koja su ponekad gladna, koja ne mogu doći u trgovinu i reći: ‘Mama, kupi mi ovu lutku’, ili ‘Mama, kupi mi ovaj autić’, ili daj mi ovo ili ono, ali su zato sretni s jednostavnim stvarima“, otkrila je sestra.

Činiti male stvari s velikom ljubavlju

Usprkos razlici u jeziku, kulturi i religiji, Kovalchuk kaže kako osjeća poštovanje i zahvalnost onih kojima pomaže.

Obitelji koje posjećuje postavit će stol i ispeći kruh ili napraviti čaj kako bi ju poslužili. Djeca će joj sama od sebe donijeti vodu kada je vani vruće, a kada sjedi na podu, donijet će joj papirnu vrećicu da sjedne na nju.

„To je vrlo dirljivo i ovo mi pomaže vidjeti kako Bog također brine za mene kroz njih, iako su oni drugih nacionalnosti i religija. Ali ta dječica, ona su samo zadovoljna pa me grle i ljube, a to je najbolja nagrada koju mogu dobiti – ti znaci ljubavi kao odgovor. Možda je moje putovanje ovdje započelo najprije iz moje potrebe – osobne potrebe susresti i ponovno otkriti Boga u mom životu i mom pozivu, ali ti ljudi, oni su mi ovdje pomogli. Tako da je obostrano: ja pokušavam pomoći njima na način koji mogu, tako što sam s njima, a onda oni pomažu meni, puno“, rekla je s. Veronica Kovalchuk, redovnica misionarka Duha Svetoga.