Prošlog studenog bila sam na sprovodu čovjeka kojeg poznajem cijeli život. Zvao se John Del Vecchio. Mojim roditeljima bio je drag prijatelj i susjed. Za mene je on bio moj voljeni kum.

Biti moj kum bila je uloga u koju je zakoračio s neusporedivom predanošću. Na dan kada je gospodin Del Vecchio stajao kod zdenca za krštenje u crkvi svetog Rafaela i ispovijedao vjeru u moje ime, njegova predanost da bude prisutan u mom životu tek je počela, piše Maura Roan Mckeegan s portala Catholic Exchange.

Dok sam odrastala, mogla sam očekivati ​​da će gospodin Del Vecchio sjediti za našim kuhinjskim stolom i jesti tortu i sladoled s nama na moj rođendan ili da se pojavi na našem pragu s kutijom čokolade za mene na Valentinovo.

Nije se radilo o samim darovima; bili su, kao i svi dobri darovi, simboli dublje stvarnosti. A ta stvarnost je bila da je sve što je učinio za mene ukorijenjeno u očinskoj ljubavi.

Ne samo da me se sjetio na svaki rođendan i svaki Božić, nego se trudio naučiti što mi se sviđa u svakoj fazi mog života kako bi mogao odabrati darove koji odražavaju moje interese. Za moj treći rođendan poklonio mi je prekrasnu lutku za koju je znao da sam se divila. (Imam je i danas.) Za moju petnaestu bila je to majica New Kids on the Block. (Ne osuđujte.) Za moju dvadesetu, odveo me u trgovinu seoskom odjećom kako bih mogla odabrati svoj željeni prvi par pravih kaubojskih čizama. Kad se rodilo moje prvo dijete, gospodin Del Vecchio mi je kupio stolicu za ljuljanje da je ljuljam.

Nije se radilo o samim darovima; bili su, kao i svi dobri darovi, simboli dublje stvarnosti. A ta stvarnost je bila da je sve što je učinio za mene ukorijenjeno u očinskoj ljubavi. Čak i više od poklona, ​​ono što mi je dao bio je dar vremena i truda – pokazujući mi da mu je stalo, da sam posebna u njegovim očima.

Kad sam otišla na koledž, svake jeseni bi mi slao raspored za naš lokalni NFL tim, s nekoliko zaokruženih datuma i zamolio me da odaberem jedan. Otišla bih kući na odabrani vikend, a on bi me odveo na utakmicu. Više ne gledam nogomet, ali oštar jesenski zrak me još uvijek vraća da navijam uz svog kuma na tom stadionu.

Nakon fakulteta prihvatio sam mjesto učitelja u Kaliforniji. Prije nego što sam otišla, moj se kum pojavio na mojoj oproštajnoj zabavi noseći slamnati šešir za sunce širokog oboda, aloha košulju i sunčane naočale u znak sjećanja na moj preseljenje na sunčanu obalu Pacifika.

Tri mjeseca kasnije, kada je moj otac iznenada umro od srčanog udara, gospodin Del Vecchio me dočekao na terminalu zračne luke i doveo me kući. Kad sam se udala, a moj tata nije mogao biti tamo na plesu oca i kćeri, gospodin Del Vecchio me vrtio po plesnom podiju na mom svadbenom domjenku.

Kad je moje prvo dijete kršteno, moj kum je stajao uz mene u Sv. Rafaelu, istoj crkvi u kojoj sam krštena, i svjedočio prvom sakramentu moje kćeri.

Imao je toliko ljudi koje je volio, a ipak njegova ljubav nije bila podijeljena; umnožavala se.

Nakon toga je posvojio moju djecu kao svoje unuke. Slao im je čestitke i darove za svaki rođendan i svaki Božić. Sjao je od radosti zbog njihovih postignuća i molio se za njih u njihovim kušnjama. Kad smo ga posjetili, obrisao je suze iz očiju, tako dirnut da je jedva govorio, dok je razgovarao s nama i gledao kako moja djeca rastu.

Gledajući unatrag, ne znam kako je našao vremena da mi ga tako vjerno pokloni tijekom toliko godina. Živio je vrlo ispunjen život. Naporno je radio. Bio je duboko odan svojoj divnoj ženi, djeci, djeveru i unucima, koje je volio svim svojim srcem i ohrabrivao ih svaki put kad sam razgovarao s njim. Bio je zauzet, kao i svi mi, s milijun zadataka koje život nosi. Ipak, nekako je našao vremena za mene. Imao je toliko ljudi koje je volio, a ipak njegova ljubav nije bila podijeljena; umnožavala se.

Kad sam prošlog studenog primio vijest da je g. Del Vecchio preminuo u 94. godini, srce mi je bilo istovremeno i slomljeno i ispunjeno: slomljeno od pomisli da ga više nikada neću vidjeti na ovoj zemlji, a ipak ispunjeno u potpunosti zahvalnošću za neopisivi blagoslov i privilegiju da mu budem kumče.

Cijele su me uspomene obavile dok sam se vozila 300 milja na njegov sprovod – u crkvu sv. Rafaela. Kad sam stigla, ušla sam upravo u svetište u koje je on ušao na dan mog krštenja, kada mi je pomogao da primim najveći mogući dar: milost Presvetog Trojstva u mojoj duši.

Sada, dok sam prisustvovala na njegovoj sprovodnoj misi u crkvi u kojoj mi je Bog prvi put dao dar mog kuma, ponovno sam mu preporučila svog kuma. Na oltaru gdje se g. Del Vecchio prvi put molio za mene da primim dar neba kada sam ušla u Katoličku crkvu, molio sam za njega da primi dar neba kada je ušao u vječni život.

Ne mogu se sjetiti prikladnijeg opisa za njega od riječi “kum”. Jer u svemu što je činio, u svemu što je bio, pokazao mi je ljubav Boga Oca.

Pokazao mi je ljubav Oca nebeskog koji je prisutan, koji je postojan, koji je vjeran. Otac koji svoju djecu rasipa dobrim i savršenim darovima i koji voli provoditi vrijeme s nama. Otac koji nalazi radost u svakom našem postignuću i brine o svakom detalju našeg života. Otac koji je duboko dirnut što razgovara s nama i gleda kako rastemo. Otac koji nas pokupi u najtežim trenucima naših života i vrati kući.

Od trenutka kada sam ušao na ovaj svijet, moj kum mi je dao dar Očeve ljubavi. Sada, dok on ulazi u svijet s onu stranu ovoga, molim se da primi isti dar koji je dao meni: “Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.” (Luka 6,38)

Pokoj vječni daj mu, Gospodine, i neka mu svijetli vječna svjetlost.
Neka duše pokojnih vjernika, po milosrđu Božjem, počivaju u miru.