Život je jedno veliko putovanje koje zahtjeva spremnost, odvažnost i borbu u svakom trenutku. Nerijetko se dogodi da u našem životu i u našoj svakodnevnici prevlada iznemoglost, bespomoćnost i beznadnost. Korak nam postaje umoran i težak, a ponekad se dogodi da pojedini odustanu na tom putovanju. Donosi li nam naše putovanje s Gospodinom radost ili tjeskobu? Punimo li naš “rezervoar” ili putujemo na rezervi? Zapitajmo se zajedno.

Putovanje s Gospodinom

Iz svog skromnog iskustva mogu reći da je putovanje s Gospodinom zaista jedna avantura. Nikada ne znamo tko nas i što nas čeka u narednom danu ili trenutku. Važno je znati da život s Gospodinom nije lak, ali jedino takav život donosi potpunu slobodu.

Važno je znati da život s Gospodinom nije lak, ali jedino takav život donosi potpunu slobodu.

Nerijetko očekujemo da nećemo imati poteškoća i prepreka pa nas upravo ta očekivanja često razočaraju pri prvoj poteškoći. Često sebi znam reći u trenucima gunđanja da je upravo veličina hoda s Gospodinom smoći snage i uzeti svoj križ i krenuti za njim. Nije lako, ali drugog puta nema, osim puta križa. Važno je znati da na tom putu nismo sami da je Gospodin s nama, da je on onaj koji nam dolazi ususret, da je on onaj koji i ovoga puta želi ponijeti naš križ.

Važno je znati da na tom putu nismo sami da je Gospodin s nama, da je on onaj koji nam dolazi ususret, da je on onaj koji i ovoga puta želi ponijeti naš križ.

Zasigurno postoje i trenuci pustinje u kojoj ne osjećamo njegovo prisustvo, naprotiv čini nam se da baš on dodatno opterećuje naš život, ali to je laž. To je spletkarenje Sotone, to je njegova taktika da nas na tom putovanju odijeli od Gospodina. Njegov jedini cilj je nauditi stvorenju kako bi ranio Stvoritelja. Stoga, hrabri budimo i u tim trenucima, okrenimo se prema istini, a istina je da je Gospodin s nama, da nas nikada nije napustio i da će on izvesti sve na dobro.

Prijatelj na putu

Potrebno je prepoznati i ljude koje nam Gospodin šalje kao pomoć na tom putu, ljude koji su spremni “napuniti” naš rezervoar svojom ljubavlju, molitvom i blizinom. Puno puta mi se dogodilo da mi Gospodinu trenucima teškoće progovori kroz ljude koji me okružuju te mi upravo kroz njih želi otkriti da je sa mnom i da me nije napustio. Ne zanemarujmo tu blizinu. Dopustimo tim ljudima pored nas da nam pomognu nositi naš križ. Pa i sam Gospodin dopušta Šimunu Cirencu da mu pomogne nositi križ. Tim činom pokazao je i nama da ne možemo sami hoditi nego da nam je na tom putu potreban drugi.

Ne zanemarujmo tu blizinu. Dopustimo tim ljudima pored nas da nam pomognu nositi naš križ.

Čitajući knjigu “Rođeni smo i nikad nećemo umrijeti” došla sam do jednog zaključka za sebe da su nam prijeko potrebni oni odnosi koji nas vode u Nebo. U tim trenucima pomislila sam: “Gospodine, neka u mom životu ostanu samo takvi odnosi, odnosi u kojima ćemo jedni drugima pomoći doći u Nebo”. Sve u jednom trenutku prođe i ljepota, i bogatstvo, a u konačnici i život, a ostane smo trag ljubavi koji smo ostavili u životima ljudi koje nam Gospodin šalje.

I nemojmo zaboraviti da smo mi njegova produžena ruka u ovome svijetu.

Upravo kroz takve odnose naša tjeskoba nestaje i srce nam postaje radosno. I nemojmo zaboraviti da smo mi njegova produžena ruka u ovome svijetu. Nemojmo zaboraviti da i nas šalje biti nekome prijatelj na putu, oslonac i podrška na putu prema Gospodinu.

Punjenje srca

Ne zaboravimo da je važno punjenje srca koje onda vodi do punine odnosa s Gospodinom. Okruženi smo brojnim ponudama, informacijama i događanjima, a pitanje koje trebamo sami sebi postaviti jest što na od toga koristi, što nam od toga puni, a što prazni srce. Nije sve što nas okružuje dobro i prihvatljivo za nas. Nije svaka ponuda, ponuda za nas. Pitanje je što mi uzimamo, čime hranimo svoj um i svoje srce. Jesmo li uopće promišljali što je ono što raduje naše srce? Jesmo li uopće promišljali o tome što nas dovodi na “rezervu”?

Tek kad ispraznimo srce od nas samih ima mjesta za promjenu, ima mjesta za odnos s njim, u konačnici ima mjesta za njega.

Možda imamo molitveni život, ali te naše molitve su svedene na neko odrađivanje i nabrajanje, a isto tako možda i svakodnevno odlazimo na svetu misu, ali ti naši odlasci na misu postali su navika i odrađivanje. I nakon svega umjesto da osjetimo puninu u srcu mi se osjećamo praznima. Gospodin nas poziva na iskren i autentičan odnos, odnos u koji dolazimo iz ljubavi i želje, a ne neke navike. Stoga, punimo svoja srca prvo iskrenim dolaskom pred njega. Iznesimo mu svoje molitve, čežnje, misli, očekivanja pa i ljutnje i frustracije. Iznesimo mu sva ona naša razočarenja i boli. Tek kad ispraznimo srce od nas samih ima mjesta za promjenu, ima mjesta za odnos s njim, u konačnici ima mjesta za njega.

Danas zastanimo pred njim bez obzira koliko bili na “rezervi”, zastanimo i po prvi put pustimo njega da govori. Pustimo njega da napuni naše srce. I tek onda ćemo krenuti na onu autentičnu avanturu s njim!