Koga si Djevice po Duhu Svetom začela.

Prvi događaj u Svetom pismu koji nam govori o Mariji je događaj navještenja (Lk 1, 26 – 38). On nam zorno prikazuje dolazak anđela Gabrijela u Galilejski grad imenom Nazaret k Djevici Mariji. Anđeo Gabrijel naziva Mariju „milosti puna“, odnosno daje do znanja da je, poradi svoje velike vjere i poniznosti, našla milost u Boga biti majkom Njegovu sinu Isusu Kristu.

S druge nam pak strane ovaj događaj govori o Marijinu spremnom pristanku na takvo poslanje koje u tom trenutku nije mogla razumjeti. Njezin „fiat“ („Neka mi bude!“) na Božji poziv označava početak utjelovljenja – dolaska Sina Božjega u svijet, što i nju samu potvrđuje Bogorodicom. Ovdje počinje Marijin put vjere. Ne zato što sve razumije, nego zato što se pouzdaje. Njezino „neka mi bude po riječi tvojoj“ nije pasivno prihvaćanje, nego odgovor ljubavi. Svetkovina Blagovijesti govori nam o blagoslovljenoj vijesti koju Bog po anđelu Gabrijelu šalje Blaženoj Djevici Mariji.

Navještenje / Foto: Cathopic

Radi se ovdje o radosnoj vijesti utjelovljenja jer je Bog čuo plač svojega naroda i šalje svoga Sina da otkupi ljudski rod od grijeha njegovih. S jedne strane vidimo iskazivanje Božje ljubavi čovjeku, a s druge strane tu je i čovjekov odgovor po Mariji u punoj poslušnosti vjere. Bog svakoga od nas zove na neku misiju, često nenametljivo. Marijino „neka mi bude“ uči nas povjerenju da se ne bojimo reći „da“ Božjoj volji, iako ne znamo kamo to vodi. Nije li i nama danas potrebna čvrsta vjera da bismo se u potpunosti mogli predati Gospodinu? Moliti nam je za čvrstu vjeru, svakoga dana u svom životu pronalaziti istinsku radost evanđelja.

U našoj malenosti očituje se Božja veličina.

Tamo gdje srce živi ponizno, tamo Bog snagom svoga Duha začinje sjeme svoje Riječi. Onaj tko s povjerenjem pristupa Gospodinu, on otvara vrata svojega srca beskrajnoj Božjoj ljubavi koja daje novi život. Upravo se to događa u Mariji. Njezin život potpuno je predan Božjoj volji. Pozvani smo svakodnevno prihvaćati Božju volju u molitvi i na Božje poticaje odgovoriti s pouzdanjem.

Koga si Djevice Elizabeti u pohode nosila.

Marija koja u sebi nosi Isusa odlazi svojoj rođakinji Elizabeti (Lk 1, 39 – 56). Mariji je Anđeo navijestio: „A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ (Lk 1, 36 – 37). Marija je, vođena ljubavlju prema svojoj rođakinji, krenula k Elizabeti s ciljem da joj pomogne u njezinim posljednjim danima trudnoće.

Čim je Elizabeta čula Djevicu Mariju, zaigralo joj je dijete u utrobi. Bio je to prvi susret Isusa i Ivana Krstitelja. Sveto pismo donosi kako se Elizabeta napunila Duhom Svetim i radosno uskliknula: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1,42). Ovaj Elizabetin pozdrav postao je sastavni dio molitve „Zdravo Marijo“.

Osim što je Marija postala „prva misionarka“ – onom koja donosi Krista drugima također izgovara hvalospjev Bogu što je njoj, neznatnoj službenici, podario da bude majkom Njegova Sina.

Njezin „veliča“ otkriva duboko shvaćanje Božje pravednosti, milosrđa i uzvišenja poniznih.

U Marijinu pohodu Elizabeti otkrivamo čisto darivanje i nesebičnost. Vjera nije sebična, Marija, iako nosi Spasitelja, odlazi pomoći svojoj rođakinji Elizabeti. Ta nesebičnost treba se probuditi u svakome od nas.

Susret Marije i Elizabete / Igrana scena

To je poziv da i mi, u svojoj svakodnevnici koja nosi brojne izazove, budemo blizu drugima. Mi kršćani smo ljudi darivanja, misionari ljubavi u svojoj svakodnevici. Poput Marije, trebamo nositi Isusa svima onima kojima treba fizička, emocionalna ili duhovna pomoć. Marijino „veliča“ usmjerava nas na vrijednosti Kraljevstva Božjeg – pravednost, milosrđe, poniznost. Kršćanski život nije samodostatnost.

U Marijinu pohodu Elizabeti spoznajemo da smo usmjereni na druge. Ispunjeni Kristovom prisutnošću nosimo Ga drugima i prijateljima i neprijateljima, svima kojima je potrebna naša pomoć i prisutnost, kao što je to bilo u Gorju, gradu Judinu, kada je Marija došla u pohode Elizabeti. Tko je bogat Riječju, taj je nositelj vjere, nade i ljubavi i istinski svjedok radosti evanđelja, one radosti kojoj je svjedočila Elizabeta kada joj je zaigralo čedo u utrobi.

Koga si Djevice rodila.

Otvorena Riječi, Marija je povjerovala i rodila Sina Božjega (Lk 2, 1 – 20; Mt 1, 18 – 28). Onaj tko je istinski povjerovao u Božju Riječ, taj će rađati mnoge plodove, biti u službi naviještanja, svjedočiti radosti Kraljevstva nebeskoga svima na spasenje. Isusovo rođenje iz tijela Djevice potvrđuje božansko podrijetlo i ispunjenje starozavjetnih proročanstava. Marijina uloga naglašava Njezinu otvorenost Bogu i spremnost služiti u jednostavnosti.

Bog se rađa u siromaštvu i tišini, ne u raskoši.

Zamislimo si Mariju u trenutku rođenja Isusa Krista. Ona sve te događaje pohranjuje u svom srcu.

Rođenje Isusovo / Foto: Depositphotos

Ovdje vidimo Mariju kao unutarnju – kontemplativnu  ženu, koja ne traži odgovore odmah, nego ih sabire u tišini. Njezina radost prilikom rođenja božanskog djeteta je velika, ali i pomiješana s jednom boli. To je bol neprihvaćanja Učitelja i Mesije kojeg su tako živo iščekivali proroci. Dolaze mu pastiri, mudraci s istoka, mali i neznatni ljudi, oni koji traže istinu.

Je li Isus nepristupačan onima koji se smatraju velikim i moćnima?

Bog svojim utjelovljenjem započinje čudesan hod s čovjekom.

Svatko tko mu otvori svoje srce, započinje život u radosti i ljubavi.

Samo ponizni i oni koji su skroviti u srcu mogu biti otvoreni za Božje djelovanje jer su svoj život predali Bogu da ih vodi. Bog se po Mariji prigiba svakome od nas kako bi nas privinuo k sebi. Bog želi da budemo odsjaj njegova svjetla koje nam šalje po svome Sinu Isusu Kristu. To je Božji dar svakomu od nas. Dionikom takvoga dara možemo postati gledanjem Boga. Sveti Irenej je rekao: „Jer slava je Božja živi čovjek, a čovjekov je život gledanje Boga.“ Čovjek je pozvan biti odsjaj, slava i svjetlost Božja na zemlji.

Koga si Djevice u hramu prikazala.

Isusovo rođenje po Mariji također nas poziva da prihvatimo Božje darove iz Njegove ruke. Ono što od Gospodina primamo, za to trebamo i zahvaljivati. Najsnažniji znak zahvalnosti je prikazanje Bogu (Lk 2, 22 – 38).

Marija Isusa prikazuje u hramu – uči nas da i mi trebamo predati svoje darove i sve ono najdragocjenije s povjerenjem. Ono što smo od Gospodina najdragocjenije primili je život.

File source: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Ambrogio_Lorenzetti_-_Presentazione_di_Ges%C3%B9_al_tempio_-_Google_Art_Project.jpg

Prikazati svoj život i svoje poslanje Gospodinu znak je našeg bezuvjetnog odgovora na Božji poziv. Sveti Pavao u poslanici Rimljanima poziva: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“ (Rim 12, 1 – 2).

Ovaj nas događaj iz Marijina života usmjerava na blagdan Svijećnice. Toga dana svi idemo u svoje crkve na euharistijska slavlja koja počinju blagoslovom svijeća. Držeći te svijeće u svojim rukama postajemo svjesni kako je Isus Krist svjetlo na prosvjetljenje naroda, kako nas on prožima svojim svjetlom u tminama našega života.   

Koga si Djevice u hramu našla.

Bog nikada ne ostavlja svjedoke svoje Riječi. Uvijek iznova hrani svakoga tko mu se istinski predaje. Bog u hramu okuplja svoj narod. Čitamo u Svetom pismu kako je Marija pronašla Isusa u hramu (Lk 2, 41 – 52). Isus je bio u domu Oca svojega. Marijin usklik „Sinko, zašto si nam to učinio?!“ bio je trenutak žalosti koji je Marija proživjela u tom trenutku. Marija ne razumije sve, ali „pohranjuje u srcu“.

Vjera nam nije uvijek jasna, ali traži strpljivo razmatranje.

U domu Oca svojega, u svjetlu Isusa Krista pod Marijinim zagovorom produbljujmo i mi svijest o smislu svoga života, smislu postojanja – pronađimo sebe. Može se i nama dogoditi da izgubimo Isusa u svojem životu. Gdje ćemo ga pronaći? U Domu Gospodnjem, u Crkvi u kojoj nam se daruje kao kamen zaglavni, stijena na kojoj ćemo graditi svoj život. Daje nam se u kruhu i vinu, toj nepropadljivoj hrani koja je predokus Neba.

ISUS S PISMOZNANCIMA U HRAMU / FOTO: MAGNIFIKAT.HR

Kako li je Marija bila zahvalna nebeskom Ocu kada je pronašla Isusa!

Marija nam pokazuje kako ono najdragocjenije u životu možemo pronaći u Domu Očevu. Kao hodočasnici ovom zemljom putujemo prema vječnom Domu na nebesima. Slika ovozemaljskog doma Božjeg – Hrama samo je mali prikaz onoga što nas čeka u vječnosti. Zemaljski hram – Crkva i Krist koji prebiva u njoj vrata su prema Nebu, a tu je Marija čijim zagovorom ostvarujemo još intimniji odnos s Kristom.

Emisiju Pod križem u cijelosti poslušajte u arhivi HKR-a.