Vlč. Jakov Rađa istaknuo je da je stvarna Isusova muka bila strašnija od one prikazane u filmu “Pasija”. “Problem je kada se zaustavimo samo na vanjskom promatranju Isusove muke jer su tako dotaknuti naši osjećaji, a osjećaji ne mijenjaju život i oni su jedna dimenzija našega bića koja je još uvijek površna. Život se mijenja u srcu i u duhovnoj dimenziji našega života. Zbog toga trebamo razmatrati Isusovu muku i zato je krunica najbolja za razmatranje. Krunica je marijanska pobožnost, a svi znamo da je Marija bila ona koja je u svome srcu prebirala događaje, a nije se zadržavala na osjećajima, nije se zadržavala na boli, tjeskobi i strahotama, nego je sve proživljavala u srcu u onoj dimenziji našega bića koja mijenja život”, rekao je.

U svojoj katehezi naglasio je da je Isusova muka vrhunac objave Božje ljubavi. “To znači da je Isusova muka izvor našega spasenja i početak novoga života”, istaknuo je vlč. Jakov Rađa.

“Prvo žalosno otajstvo glasi: ‘Koji si se za nas krvavim znojem znojio‘ i stavlja nas u Getsemanski vrt. Stavlja nam pred razmatranje događaj kada Isus stavlja sebe na razmatranje pred Očevom voljom. Isus je proživljavao tjeskobu i strah pred Očevom voljom jer Isus jest pravi Bog, ali je i čovjek. Nije bio iznad muke i nije bio iznad teškoća ljudskoga života, nego je u njih ušao. Isus nije bio indiferentan i hladan i to je prva poruka za nas. Pred mukom, pred boli, pred bolešćom, pred kušnjom i iskušenjima, pred tjeskobom koja prolazi ljudski život Isus ne ostaje daleko. Isus ulazi u ljudsku patnju sa svom krhošću, slabošću i neizvjesnošću koje su karakteristične za ljudsku narav, ali sa svom svjetlošću Božje ljubavi koja je karakeristična za božansku narav”, naglasio je.

Pred mukom, pred boli, pred bolešćom, pred kušnjom i iskušenjima, pred tjeskobom koja prolazi ljudski život Isus ne ostaje daleko.

Vlč. Rađa ustvrdio je da je Isus ovdje bio uznemiren, tjeskoban, prestrašen i tu se borio, a u svim kasnijim trenucima bio je predan, sabran, strpljiv i u miru. “Evanđelist Marko navodi kako je Isusa u Getsemanskom vrtu spopao užas i tjeskoba i Isus kaže: ‘Duša mi je na smrt žalosna‘. Sin Božji ulazi u nešto što mu je strano i nije njegovo uobičajno iskustvo, ulazi u smrt i tjeskobu te u najveća ograničenja. Isus kuša sve ono što mi kušamo u tjeskobi i u strahu. Isus ulazi u naše strahove, a strah je ključni problem ljudskoga života”, naglasio je vlč. Jakov Rađa, povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i promicatelj kršćanskih poziva Zagrebačke nadbiskupije.

Svi naši padovi događaju se zato jer se nismo otvorili Ocu jer nismo bili u odnosu s Tatom.

“S jedne strane imamo vjeru, a s druge strah. Također, ako imamo s jedne strane ljubav s druge imamo strah. Često puta ne znamo ljubiti jer se bojimo. Strah je najveći neprijatelj našeg života. Mi smo puno puta u životu plahi, nesigurni poput lista na vodi kojeg svaki val miče i preokreće jer se bojimo i jer smo prestrašeni i tjeskobni. Ovdje vidimo kako se Isus bori s ovakvim trenucima. Isus nam u prvom žalosnom otajstvu želi pomoći da se kao kršćani nosimo sa trenucima iskušenja i straha. Isus ovdje u trenucima straha i tjeskobe otkriva nam kroz svoj poziv Ocu Abba da Bog nije dalek, nemoćan, hladan, diktator, nego je Otac, Tata. Svi naši padovi događaju se zato jer se nismo otvorili Ocu jer nismo bili u odnosu s Tatom, Taticom”, rekao je.

Biti spašen ne znači proći bez križa, nego kroz križ i ući u zajedništvo s Bogom preko tog križa

“Izbjeći smrt znači odgoditi smrt do prve slijedeće prigode. Spasenje nije odgoditi smrt, odgoditi smrt ne znači biti spašen, nego spašen znači proći kroz smrt i ostati živ i u zajedništvu s Ocem. Isus moli da bude spašen, a ne pošteđen smrti, ali način na koji će biti spašen prepušta Ocu. Mi molimo da budemo spašeni, a to znači da i ako treba prođemo i kroz križ i kroz muku, ali u život. Biti spašen ne znači proći bez križa, nego kroz križ i ući u zajedništvo s Bogom preko tog križa. Ako mi ne želimo križ u našem životu to znači da ćemo biti sami i da nećemo ljubiti nikoga.

Dok molimo prvo žalosno otajstvo mi zapravo molimo za Duh sinova Božjih, za Duh djece Božje i da imamo takav odnos s Ocem koji je odnos ne s Bogom, nego odnos s Taticom. Molimo za povjerenje koje nismo imali dok nismo upali u grijeh i da imao predanje u Boga koje možemo imati samo ako u nama djeluje Duh Božji. Molimo za to da nas Bog ne oslobodi križa, nego da nas spasi preko križa. Da nam Gospodin preko križa daruje život. Molimo da budemo spašeni, a način prepuštamo Ocu i trebamo znati da nas On ljubi i baš uvijek čini ono što je za nas dobro”, zaključio je vlč. Jakov Rađa.

“Drugo žalosno otajstvo glasi: ‘Koji je za nas bičevan bio‘, govori o Isusovom bičevanju. Nije najvažnije da naši osjećaji budu dotaknuti i da imamo tužne i krvave prizore, nego je najvažniji dio onaj koji se tiče razmatranja. Važno je da naše srce bude zahvaćeno jer tako se mijenja život”, rekao je vlč. Jakov Rađa.

Vlč. Jakov Rađa naglasio je da obzir trebamo uzeti i Isusovo uhićenje i ispitivanje kod Ane, potom Kajfe, a na koncu kod Pilata. “Isus će kod ispitivanja izgovoriti ključne riječi koje će nam objasniti sve ono što se poslije događalo. Isus izgovara  da Kraljevstvo njegovo nije od ovoga svijeta te kada bi bilo  od ovoga svijeta moje bi se sluge borile, vidimo da na nasilje ne odgovara nasiljem. Njegove sluge su one koje se ne bore koji ne vade mač. Iznevjerili smo ga svaki put kada smo bili nasilni i agresivni. U drugom otajstvu se pokazuje Isusova smirenost, blagost, sloboda i neizmjerno povjerenje u Očev plan, vodstvo. Poziv na razmatranje s jedne strane ljudske agresivnosti i nasilja i s druge strane Isusove smirenosti i blagosti te čvrstog povjerenja Ocu. Isus ostaje do kraja muževan”, rekao je.

Isus je onaj koji uspijeva savršeno spojiti ljubav i istinu, pravdu, ali i mir, jedno i drugo, a ne jedno bez drugoga.

“Isus je onaj koji uspijeva savršeno spojiti ljubav i istinu, pravdu, ali i mir, jedno i drugo, a ne jedno bez drugoga. Isus nam u drugom žalosnom otajstvu pokazuje kako poput spužve upija svo naše zlo i svo naše nasilje, ali i svu našu okrutnost i krvoločnost. To čini vrlo kreativno i na nov način, predajući sve u ruke svoga Oca i imajući u njega neizmjerno povjerenje. Pokazujući nam kako Sin Božji živi susret s nasiljem, agresivnošću i otporom kada čovjek nanosi bol, patnju i kada se iživljava nad čovjekom. Novi način života proizlazi iz ovog drugog žalosnog otajstva”, objasnio je vlč. Jakov Rađa.

Vlč. Rađa objasnio je što je kod Isusova bičevanja važno za nas. “Bičivanje bila tehnika ispitvanja optuženika u ono vrijeme. Isus će biti odjeven u grimizni plašt i stavit će mu trnovu krunu i vikati: ‘Zdravo Kralju Židovski‘. Što znači da Isus nije proživljavao samo fizičko iživljavanje, nego i duhovno. Ova tortura zahvaća Isusa kao osobu. Isus je bio mučen jer su smatrali da će tako istina doći do izražaja. Pilat je na takav način htio osloboditi Isusa. Optuženik je bio podrvgnut nezamislivoj boli, patnji i iživljavanju. Pod patnjom, boli, pritiskom, iživljavanjem Isus nije patio i nije odustao i popustio. Izišla je na vidjelo ljudska agresija i sadizam koji živi u ljudskom srcu. Iživljavali su se u tom mučenju”, rekao je.

U našem srcu postoji sadizam, kada pretjeramo u pravdi, kada pravda biva dovedena do apsurda.

“U našem srcu postoji sklonost iživljavanju i nanošenju boli drugome. U našem srcu postoji sadizam, kada pretjeramo u pravdi, kada pravda biva dovedena do apsurda. Kada čovjek krene djelovati iz potrebe i pravde zna biti krvnik. Isus upija naše nasilje i agresiju koje stanuje u našem srcu, srcu svakoga od nas. Zadovoljstvo koje mi proživljavamo u našem srcu kada vidimo da netko tko nam nije drag proživljava lošu situaciju. Zadovoljstvo kada vidimo da netko koga ne volimo prolazi kroz patnju. Sve to je u našem srcu”, naglasio je vl. Rađa.

Posebno molimo za to da nas Gospodin oslobodimo od toga da sebe doživljavamo kao žrtve.

Naglasio je da u drugom žalosnom otajstvu trebamo moliti za slobodu od nasilja koje stanuje u nama. “Trebamo moliti da naš život bude odgovor na Božju ljubav, a ne na ljudsko nasilje. Cijela Isusova muka je razmatranje Božje ljubavi za nas i koja je izvor našega spasenja. Muka nije prigoda za razmatranje i prisjećanje na krvave prizore, nego na razmatranje Božje ljubavi. Razmatranje koliko je velika i neizmjerna Božja ljubav za nas. U drugom žalosnom otajstvu razmatramo Isusovu krotkost, ali razmatramo i to da je naše nasilje bilo oprošteno. Posebno molimo za to da nas Gospodin oslobodimo od toga da sebe doživljavamo kao žrtve. Svako nasilje ima korijen u samosažaljevanju nad sobom. Jednom kad sebe počnemo doživljavati kao žrtvu tuđega zla onda je gotovo jer onda nam osjećaj za pravdu daje pravo da reagiramo i onda nemamo ograničenja. To je taj trokut smrti, žrtva, sudac i krvnik.

Nitko se od nas ne spašava po Božjoj pravdi. Svi smo mi spašeni po Božjem milosrđu.

Sve započinje s time da sebe doživimo kao žrtvu tuđe nepravde i nasilja. Jednom kad se tako doživimo počinjemo suditi i tada je naša ruka naoružana i kreće u osvetu i u to da nanesemo bol toj osobi. Vidimo da se Isus ne vidi kao žrtva i nije se samosažalijevao. Nije istina da smo mi žrtve, nego nasuprot tome mi smo svi u potrebi da nama bude oprošteno radi zla koje smo mi učinili. Mi nismo zbroj naših grijeha. Naša istina je ljubav. Ljubav je ono što stanuje u našem srcu, za čim mi čeznemo i što želimo postići. Sretni smo samo onda kada ljubimo. Sreća zbog tuđe nesreće i nevolje koja ponekad zavlada u nama je zapravo samo jedan obrambeni mehanizam kojim se mi štitimo od poniženja. Dopustimo da nas Isus očisti od mržnje, agresivnosti i naše srdžbe. Promatrajmo Isusa u ovom drugom žalosnom otajstvu kao onoga koji je spor na srdžbu, a bogat dobrotom. Bog je u Isusu pokazao da je spor na srdžbu. Nitko se od nas ne spašava po Božjoj pravdi. Svi smo mi spašeni po Božjem milosrđu”, zaključio je.

“Treće žalosno otajstvo glasi: ‘Koji je za nas trnjem okrunjen bio‘. Znamo da je kruna način kako se nekoga proglašava kraljem. Ovdje imamo trnovu krunu što znači da se radi o jednom drugačijem kralju, koji nije u skladu s našom logikom i našim načinom razmišljanja. Krunjenje Isusa trnjem jest bilo produžetak mučenja, ali trenutak kada je Isus definitivno proglašen krivim i osuđen od strane ovoga svijeta”, rekao je vlč. Jakov Rađa.

Vlč. Jakov Rađa upozorio je da ne razmišljamo o toj kruni kao nekom vijencu, nego kao o kapi koja je prekrivala čitavu glavu. “Tako da ta kapa, kaciga od trnja koja je silom bila stavljena na Isusovu glavu je sasvim sigurno izazvala veliko krvarenja kod Isusa. To je bio nastavak mučenja Isusa. Trnje je slika svega onog ružnog i svega onog neplodnog što čovjek proizvodi u svome životu. To Isus uzima na sebe da bi bilo spašeno”, istaknuo je.

Trnje je slika svega onog ružnog i svega onog neplodnog što čovjek proizvodi u svome životu.

Nadalje, objasnio je da je glava najvažniji dio tijela i da nas Isus može u potpunosti ljubiti važno je da stavi na glavu trnovu krunu. “To znači da nije bilo razapeto samo Isusovo tijelo nego su bile razapete i Isusove misli. Isusove misli nisu raspršene, nisu uporene, nego su pažljivo usmjerne da bi bile ljubav, požrtvovnost, dar i da bi bile usmjerene na nas. To se najbolje vidi u trenutku kada Isus izgovara riječi ‘Oče oprosti im jer ne znaju što čine‘. Isus pronalazi u svojim mislima da opravda one koji im čine bol. Naša duboka istina u nama nije zlo i nanošenje boli, nego nešto sasvim drugo”, rekao je vlč. Rađa.

Želim li živjeti kršćanski život potrebna mi je higijena misli.

“Želim li živjeti kršćanski život potrebna mi je higijena misli. Moram dobro paziti i moram se obraniti od vulgarnosti, sumnjivih stvari, onih koji su grešni. Nije istina sve što mi padne napamet dobro i poželjno. Nije svaka ideja i poticaj od Boga i trebam biti oprezan čemu ću vjerovati i što ću uzeti ozbiljno. Trebamo se zapitati vodi li nas ta ideja i poticaj bliže Bogu ili me od Boga udaljuje. Trebam provjeravati svoje misli. Ono što mi puštamo u svoje misli to se vrlo lako kroz neko vrijeme može pretvoriti u djela. Ako želim mijenjati svoj život, ako želim preobražavati svoja djela potrebno je krenuti od misli. Ne mogu promijeniti svoj život, svoja djela, svoje konkretne postupke, ako ne utječem i ne pazim na ono što je prisutno i što vlada u mojim mislima. Sve je to povezano s uzdržljivosti, a to je posljednji plod djelovanja Duha Svetoga u čovjeku. To je prvi korak koji moramo učiniti u svojem životu”, objasnio je.

Treće žalosno otajstvo govori o novom kraljevanju i vladanja koje nam pokazuje Isus za vrijeme svoje muke, kazao je vlč. Jakov Rađa. “Svaki kršćanin je pozvan biti u odnosu s Bogom i povezivati ovaj svijet s Bogom. Pozvan je biti prorok što znači pormatrati događaje Božjim očima. Po kršenju je pozvan biti kralj i što znači vladati svojim mislima i svojim srcem”, rekao je.

Ponekad smo skloni žrtvovati stvarnost u ime naših misli.

“Treće žalosno otajstvo nas poziva prihvatiti one događaje koji nas razapinju i koje ne razumijemo. Molimo za to da znamo prihvatiti ono što razapinje naše srce i naše misli. Molimo da se znamo ne buniti protiv onoga što se događa kako bismo znali sve prihvatiti i živjeti. Ponekad smo skloni žrtvovati stvarnost u ime naših misli. Isus prihvaća stvarnost, a žrtvuje svoje misli, ideje i slike o stvarnosti. Bog je u stvarnosti, nije u snovima i nije u našim očekivanjima, nije u našim planovima i željima, nego u stvarnosti i događajima koji nam se događaju. Molimo da znamo prihvatiti situaciju koja nam se događa i da u prvi plan znamo staviti svoje misli. Da znamo i molimo da znamo ljubiti . Sve ono što je bolno i teško prihvatiti u srcu s ljubavlju, a ne odbacivati” naglasio je.

Bog je u stvarnosti, nije u snovima i nije u našim očekivanjima, nije u našim planovima i željima, nego u stvarnosti i događajima koji nam se događaju.

Vlč. Rađa istaknuo je da je trnova kruna jedina kruna koju ovaj svijet daje Isusu i jedina vlast koju Isus prima od ovoga svijeta jest poniženje. “Isus je Kralj koji zna biti prihvaćen, biti odbačen i biti posljednji. To je nešto što mi ne znamo i što je nama teško. U nama postoji strah da ćemo biti odbačeni i da nas drugi neće prihvatiti. Taj strah nas uvjetuje u mnogočemu i taj strah je prisutan u tolikim stvarima koje mi činimo. Mi ne znamo prihvatiti odbacivanje.

U nama postoji strah da ćemo biti odbačeni i da nas drugi neće prihvatiti.

Za razliku od nas Isus to zna, On zna prihvatiti osudu ovoga svijeta. Tko to ne zna taj nije slobodan i taj robuje drugima i tuđem mišljenju i samim time osoba koja nije slobodna od mišljenja drugih ne može ljubiti. Ljubav puno puta od nas u životu traži da ljudima kažemo da i da im služimo, ali ponekad od nas traži da im kažemo i ne. Ako to ne znamo jer se bojimo da ćemo biti odbačeni to znači da ne znamo ljubiti. Unutarnja sloboda se očituje kada smo smireni u sebi i slobodni kada nas drugi odbacuju, ne prihvaćaju, ne uzimaju u obzir, kada nas kritiziraju. Ne da nas briga nego da smo slobodni za ljubav. U životu svakoga od nas postoji vrijeme, postoje trenuci i osobe koje nam na glavu stavljaju trnovu krunu. Molimo u ovom otajstvu da se znamo prepustiti u Božje ruke i staviti u Božji plan i onda kada nešto ne razumijemo u životu ili kada nekoga ne razumijemo”, zaključio je.

“Četvrto žalosno otajstvo glasi: Koji je za nas teški križ nosio. Razmatramo Isusov put s križem na Kalvariju. Isus ne nosi čitav križ nego onaj horizontalni dio. Onaj drugi vertikalni već će biti zabijen na Kalvariji i čekat će ga. Isus teret križa nosi do kraja, do cilja. Isus je onaj koji vodi cijelu priču. On je taj koji nosi, izlazi i koji se predaje u ljudske ruke. Isus čini ono što je već najavio. Nitko nme treba tražiti križ, moliti za križ, križ je dio Božjega plana, dio onoga što nam Bog daruje. Križ je često posljedica grijeha bilo našega ili tuđega u našem životu. Premda Bog ne želi grijeh, niti jedao dopuštenje da netko učini grijeh, jednom kada se dogodi pad, Bog zna djeluje djelovati preko križa. Bog iz nečega što je loše okreće na dobro. Isus je rekao: ‘Hoće li tko za mnom neka uzme svoj križ.‘ Križ služi mudrosti. Kad stigne križ odjednom skužiš što su prave vrijednosti, tko ti je pravi prijatelj, odjednom shvatiš što u životu traje, a što prolazi te što se isplati, a što se ne isplati. Križ je jedan vidikovac s kojeg se život puno bolje vidi. Shvatiš da novac nije tako važan, shvatiš da uspjeh i zdravlje nije sve. Križ je kao škrinja s blagom”, reko je vlč. Rađa.

Križ je jedan vidikovac s kojeg se život puno bolje vidi.

Vlč. Jakov Rađa rekao je da svaki čovjek ima križ. “Kršćani imaju tu milost d ataj dar ne podnose i ne trpe, nego ga uzimaju i podižu. Ako odbijamo križ nećemo znati ljubiti i opraštati. Uči nas povjerenju i molitvi te ljubavi i nadi. Križ ima jedan smjer, ako su te osudili, ako su na tvoja leđa stavili letvu koju trebaš nositi, koja te pritišće i pod kojom padaš i trebaš nositi na Kalvariju gdje te čeka drugi dio tog križa na kojeg ćete objesiti onda to što ti se događa ne vodi u pravcu gozbe i veselja, nego vodi u smrt i jedan gubitak. Križ ima svoj smjer koji je autonoman i koji mi ne možemo mijenjati i na koji ne možemo utjecati. Križ točno zna kamo nas mora dovesti, a to je mjesto smrti. To je mjesto gdje se nešto gubi i biva oduzeto. Postoje križevi koji su lakši i koji su teži, ali svaki križ je u Božjim rukama uvijek jedan alat. Bog se služi križem da nas vrati u ono što mi jesmo. Križevi su da postanemo ono što jesmo, da se vratimo sebi, u istinu u kuću”, rekao je.

Bog se služi križem da nas vrati u ono što mi jesmo.

“Sve krivine trebaju biti uklonjene iz našeg srca. Trpimo puno više zbog onoga što mi mislimo da bi život trebao biti, nego zbog onoga što život jest. Križevi su jedan spas i oslobođenje od toga. Oni su ona poniženja u životu koja nas umiruju. Križevima dopuštamo učiniti ono da učine zašto su tu poslani. Križ ne traži od nas da ga trpimo i podnosimo, nego da ga aktivno ne prihvatimo. Kad dođe križ trebamo se zamisliti i zapitati, ali i ući u odnos s Bogom. Moramo si postaviti pitanje od čega nas Gospodin želi osloboditi i kamo me želi dovesti”, istaknuo je.

Trpimo puno više zbog onoga što mi mislimo da bi život trebao biti, nego zbog onoga što život jest.

“Ni Isus nije nosio križ sam. Nije ga do cilja donio bez pomoći druge osobe. Trebala mu je pomoć druge osobe. Križevi otvaraju za odnose, otvaraju za druge, križevi su ono poniženje koje nam posvješćuje da ne možemo sami, ono poniženje koje nas poziva da tražimo pomoć od drugih. Križ donosi spoznaju da sami ne možemo. Nitko ne može iznijeti križ do kraja bez zajednice, crkve, braće i sestara. U križevima drugih ljudi postoji nešto što je naš dio, nešto u čemu mi možemo pomoći, nenametljivo i tiho. Ništa u životu ne daje radost, sreću i ispunjenos kao onaj osjećaj kada smo nekome uspjeli pomoći nositi križ. Važno je moliti da znamo prepoznati gdje možemo pomoći drugima i da ne budemo usmjereni samo na sebe. Moliti da možemo primjetiti kada druga osoba pati i da joj možemo pomoći”, rekao je.

Križ donosi spoznaju da sami ne možemo.

“Križ dolazi kao najveći znak Božje ljubavi. Božji plan je toliko velik i nama ljudi neshvatljiv. Posljedice grijeha Bog može okrenuti na dobro. U Božjim rukama i te stvarnosti koje su teške i crne postaju svjetlo. U životu nema slijepih ulica i ne postoje točke, postoje samo zarezi. Bog unosi u naše živote svjetlost. Bog okreće sve na dobro. Križ vodi u Nebo. On u nama ubija starog čovjeka u nama, a oživljuje novoga čovjeka u nama”, zaključio je.

“Peto otajstvo glasi: Koji je za nas raspet bio. Isus ne bježi od patnje i boli. To nam govori da nije svejedno kako ćemo umrijeti i da naši posljednji trenuci u životu ne mogu biti improvizirani i prepušteni slučaju. Oni su uistinu dragocjeni. Posljednji trenuci našega zemaljskog života su trenuci koje moramo koliko je to moguće proživjeti svjesno. Trebamo razmatrati kako Isus živi svoje posljednje trenutke. Trenutak Isusove smrti na križu je jedna svjetlost koja svijetli svima, koja obasjava sve i sve ljudi koji su tamo čini da se ljudi tamo mijenjaju”, rekao je vlč. Rađa.

Vlč. Jakov Rađa istaknuo je da Isus na križu stavlja u pitanje naša srca i naša životna uporišta i oslonce. ” Na križu se očitovala Božja ljubav za svakoga čovjeka. Dok vidimo Isusa kako svjesno živi svoje posljednje trenutke i odbija svaki oblik anestezije kako bi mogao proživjeti u potpunosti svoje posljednje trenutke ovdje u zajedništvu s Ocem i objavljujući svakome od nas svoju ljubav. Molimo da čitav naš život bude jedno razmatranje Božje ljubavi. Pogled u našem životu treba biti preusmjeren sa nas i našega ega prema onome koji je proboden. Da u centru našeg života više nismo mi nego Isus, Otac i Duh Sveti. Pozvani smo promatrati onoga koji je sama ljubav”, rekao je.

“Pitanja koje si trebamo postaviti jest ‘Tko slijedi koga? Bog nas ili mi Boga? I što je molitva? Je li molitva da Bog uđe u moj plan ili da ja osluškujem njegov?‘ Isus odgovara na sve kušnje tako da bježi od njih, neće upasti u te zamke i neće prihvatiti biti Mesija na način kako mu nudi Sotona. Ljudska logika je takva logika u kojoj si olakšavaš život. Ljudska logija je to da ti u bilo koji način činiš da ti bude lakše i da ostvariš svoje ciljeve i da riješiš neki problem i ideš i dalje. Na Kalvariji razmatramo jedan novi način života, Božji način života. Božji način života jest takav da ne okreće sve sebi u korist. Božji način života je ne bježati od problema i kamenja i ne poduzimati sulude inicijative i ne koristiti se lošim sredstvima za dobre ciljeve, nego kad si na križu i kad trebaš čekati imati povjerenja u Oca. Baš zato će Isus na križu izmijeniti i izgovoriti neke riječi Ocu koje će nam otkriti kako dubok, veličanstven, snažan odnos On ima sa svojim Ocem. Sin Božji ne bježi od problema i ne okreće u svoju korist, nego ima povjerenja u Oca i ulazi u dijalog s njim pun povjerenja”, rekao je.

Božji način života jest takav da ne okreće sve sebi u korist.

“U petom želosnom otajstvu trebamo moliti da u našim križevima, teškoćama, problemima i kad se susretnemo s kamenjem u životu, kad nemamo adekvatna sredstva u životu, kada smo u opasnosti da trebamo nešto poduzeti, a ne znamo točno što, trebamo moliti da u tome trenutku ne budemo zavedeni ljudskom logikom, logikom koja se vodi efikasnošću i jednim žurnim djelovanjem, brzim rješavanjem problema, to je ljudska logika da ne budemo zavedeni njome, nego da u tim trenucima znamo učiniti nešto drugo, ono što je Isus učinio, da znamo razgovarati s Ocem i imati povjerenja u njega u njegov plan. Pitati se što Bog želi i kako nas On vodi u našem životu”, kazao je vlč. Rađa.

Puno je lakše činiti tisuću djela, nego se odreći svojega ega, zanijekati ga i predati sve Bogu i da On djeluje i da On čini. To znači sebe staviti u drugi plan i dopustiti nekome drugome da djeluje.

“Isus je svojim načinom života upućivao na nekog drugog. Biti Sin znači živjeti i očitovati Oca. Isus nije činio ništa. Križ je pasivnosti. Pribijene su ti i ruke i noge ne možeš micati ni rukama, ni nogama, ni glavom, potpuno si bespoćan. U tom trenutku nema beskorisnijeg čovjeka od Isusa. On u tom trenutku ne može učiniti ništa. No, On u tome trenutku ipak čini najvažniju stvar. Donijet će spasenje svima nama. Najvažniji čin  u povijesti čovječanstva je učinio čovjek koji je potpuno bespomoćan i ne može učiniti baš ništa. U trenutku kad ne možeš učiniti baš ništa možeš se potpuno predati Bogu, možeš se predati Ocu. I tu vidimo što je Božji način života. Mi ljudi činimo tisuću stvari i stotine aktivnosti, imamo svoje planove za djelovanje, ali to je naša ljudska stvarnost i naša djela. Nasuprot tome imamo Boga koji nam se očitovao u Isusu Kristu koji ne čini ništa i sve predaje svoje Ocu. Puno je lakše činiti tisuću djela, nego se odreći svojega ega, zanijekati ga i predati sve Bogu i da On djeluje i da On čini. To znači sebe staviti u drugi plan i dopustiti nekome drugome da djeluje. To je puno teže. Važno je prepustiti se, a ne pružati otvor Božjem djelovanju u našem životu. Zamislimo na trenutak što bi se dogodilo da je Isus na križu pokušao djelovati”, naglasio je.

Križ služi tome da čovjek postane milosrdan i da nauči ljubiti.

Vlč. Rađa istaknuo je da kada smo prikovani za ono što nas u životu muči i opterećuje da bi bilo dobro da ne djelujemo i da se ne mičemo, nego da prepustimo Bogu i da imamo povjerenja jer tko odbija križ taj ga otežava. “Križ služi tome da čovjek postane milosrdan i da nauči ljubiti. Samo na križu se vidi što mi nosimo u srcu. Kad nas pritisne onda iz naše dubine proizlazi ono što stvarno imamo u sebi. Kada su Isusa iscijedili, pritisnuli i pribili na križ On je pokazao što nosi u sebi, milosrđe. Dok smo mi mislili zlo, Isus je dobro mislio o nama. Božje djelo je u nama milosrđe”, istaknuo je.

Svaki križ koliko god težak bio ima smisao da nas nauči ljubiti i da nas dovede Ocu.

“Kada smo na križu ne trebamo se micati, nego rasti u povjerenju. Svoje aktivnosti staviti u drugi plan i pustiti Boga da djeluje po onome što nas razapinje i muči. Križ nije trajno stanje. Kada smo na križu ne smijemo misliti da nikada neće proći i da je križ nešto što će nas pratit uvijek. Svaki križ je prolazni trenutak. U životu ne postoje slijepe ulice. Mi ne vjerujemo kao kršćani u križ kao trajno stanje. Križ je privremena situacija. Svaki križ koliko god težak bio ima smisao da nas nauči ljubiti i da nas dovede Ocu. Biti s Ocem je cilj”, rekao je.

Važno je upoznati svoje potrebe u životu i sve ono što nosimo u sebi kao duboke, intimne i istinske potrebe koje nosimo u sebi. Gospodin zna čega smo sve žedni.

“Pravi posjedi u životu se samo vide u onome što darujemo. Ono što ne možemo darovati to zapravo ne posjedujemo. To posjeduje nas. Mi vidimo što imamo i što je stvarno naše samo onda kada možemo pokloniti. Najveći strah svakoga čovjeka jest strah od napuštenosti iz kojeg izviru svi drugi. Ucjenjeni smo time da od drugih budemo prihvaćeni i da se drugima sviđamo i to nas koči u svemu. I mi trebamo znati pitati Oca na nebu ‘Kuda vodiš moje korake? Za što me spremaš po ovome križu i ovoj patnji?‘ Otac će znati dati odgovor na ovo pitanje u svoje vrijeme. Trebamo znati postaviti Ocu pitanja koja nas muče i iznijeti strahove koje imamo u srcu i čekati njegovo vrijeme da na njih odgovori. Važno je upoznati svoju žeđ. Važno je upoznati svoje potrebe u životu i sve ono što nosimo u sebi kao duboke, intimne i istinske potrebe koje nosimo u sebi. Gospodin zna čega smo sve žedni. Mi trebamo znati gledati na sebe i druge kroz žeđ koje imamo”, naglasio je vlč. Rađa.

“Svatko od nas u životu ima jedno poslanje. Najvažnija molitva jest da i mi na kraju našega života možemo reći ispalatilo se, učinio sam što sam bio dužan učiniti i ispunio sam svoje poslanje. To je najveća i najvažnija molitva u ovome petom otajstvu. Da možemo živjeti i ljubiti. Dobro živi onaj koji ljubi. Moći ćemo to reći jedino, ako smo bili Božji odraz ljubavi za druge”, zaključio je.