Katekizam Katoličke Crkve donosi definiciju grijeha: Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao “riječ, čin ili želja protiv vječnog Zakona”.

Nadalje KKC 1850 navodi: Grijeh je uvreda nanesena Bogu: “Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom” (Ps 51, 6). Grijeh se diže protiv ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kao i prvi grijeh, to je neposlušnost, buna protiv Boga, radi volje da čovjek postane “kao bog” spoznajući i određujući dobro i zlo (Post 3, 5). Grijeh je dakle “ljubav prema sebi sve do prezira Boga”.  Zbog tog oholog uzdizanja samog sebe, grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje.

Različitost grijehâ

Velika je razlika među grijesima. Grijehe možemo razlikovati prema njihovu objektu, kao što biva za svaki ljudski čin, ili prema krepostima kojima se suprotstavljaju. Mogu se podijeliti i prema tome, odnose li se na Boga, na bližnjega ili na nas same; mogu se dijeliti na duhovne i tjelesne grijehe, na grijehe misli, riječi, djela ili propusta. Korijen grijeha je u čovjekovu srcu, u njegovoj slobodnoj volji, kao što naučava Gospodin: “Iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka” (Mt 15, 19-20). Srce je i središte ljubavi, počelo dobrih i čistih djela, što ga grijeh ranjava.

Smrtni i laki grijeh

Grijehe je potrebno prosuđivati po njihovoj težini. Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha, zamjetljivo već u Svetom pismu, nametnulo se u crkvenoj predaji. A potvrđuje ga i ljudsko iskustvo.

Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg Zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava.

Smrtni grijeh, koji u nama pogađa životno počelo, tj. ljubav, zahtijeva novu inicijativu Božjeg milosrđa i obraćenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja: “I kad se volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjeruje prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta smrtan […], bio on protiv ljubavi prema Bogu, kao što je psovka, krivokletstvo, i tomu slično ili protiv ljubavi prema bližnjemu, kao što je ubojstvo, preljub i slično […]. Nekad se pak volja grešnikova usmjeruje na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i sl. Takve stvari su laki grijesi.”

Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvjeta: “Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom.”

Tešku stvar pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru bogatom mladiću: “Ne ubij, ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku” (Mk 10, 19). Težina grijeha je veća ili manja: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem.

Da bude smrtan, grijeh mora biti učinjen punom sviješću i potpunim pristankom. To pretpostavlja poznavanje grešnosti čina, njegovog protivljenja Božjem zakonu. Povrh toga uključuje dovoljno
slobodan pristanak da se može govoriti o osobnom izboru. Hinjeno neznanje i tvrdoća srca ne umanjuju voljni značaj grijeha, nego ga naprotiv povećavaju.

Nehotično neznanje može umanjiti, čak i poništiti ubrojivost teškoga grijeha. Ipak pretpostavlja se da nikome nisu nepoznata načela moralnog zakona koja su upisana u savjest svakoga čovjeka. Porivi osjećajnosti, strasti mogu također smanjiti voljni i slobodni značaj krivnje; a isto tako vanjske prisile ili patološki poremećaji. Grijeh učinjen iz zlobe, zbog namjernog izbora zla, najveći je grijeh.

Smrtni grijeh, kao i sama ljubav, korjenita je mogućnost ljudske slobode. Posljedicom mu je gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti, tj. stanja milosti. Ako se ne iskupi kajanjem i božanskim
oproštenjem, uzrokuje isključenje iz Kristova kraljevstva i vječnu smrt u paklu; naime, naša sloboda ima, moć donositi konačne, neopozive odluke. No, iako možemo prosuditi da je neki čin u sebi težak grijeh, ipak sud o osobama moramo prepustiti Božjoj pravednosti i milosrđu.

Laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka.

Laki grijeh slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Namjerni laki
grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh. Ipak laki grijeh ne raskida Saveza s Bogom. Moguće ga je popraviti milošću Božjom. Laki grijeh “ne lišava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vječnog blaženstva”

“Čovjek, dok je u tijelu, ne može izbjeći sve grijehe, bar ne lake grijehe. Ipak ne smiješ pridavati malu važnost onim grijesima koji se nazivaju lakima. Malo držiš do njih kad ih mjeriš, ali kojeg li užasa kad ih brojiš! Mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku: mnogo kapljica pune rijeku, isto tako mnogo zrnaca čini hrpu. Koja tada nada ostaje? Prije svega ispovijed…”

“Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti” (Mk 12, 31).100 Božje milosrđe ne poznaje granica, ali tko ga namjerno odbije prihvatiti pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti.

Množenje grijeha

Grijeh sa sobom povlači grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Tako grijeh teži da se
ponovi i ukorijeni, ali on ne može uništiti moralni osjećaj do korijena.

Grijeh je osoban čin. Osim toga odgovorni smo i za grijehe što ih drugi čine, kad u njima sudjelujemo:

— učestvujući u njima izravno i svojevoljno;

— naređujući, svjetujući, hvaleći ili odobravajući ih;

— ne prijavljivajući ili ne sprečavajući ih, kad smo to dužni učiniti;

— štiteći one koji čine zlo.