Svi smo mi to nebrojeno puta prošli. Voziš bicikl, zapneš, padneš, a onda se na nekom mjestu na tijelu pojavi rana i ide krv. I znaš što ti je činiti. Očistiš ranu, previješ je, staviš nekakav flaster i nastaviš kako tako dalje. Znaš da, ako je bila ozbiljna ozljeda koje uključuju veće krvarenje ili neku slomljenu kost, da se trebaš javiti liječniku i odradi posao do kraja.

Neko vrijeme to boli, a onda se s vremenom bol smanjuje. A onda nakon nekog vremena ostane samo jedan ožiljak na jednu malu nezgodu koja se možda mogla izbjeći da je bilo više pažnje, spretnosti ili čega drugoga.

Rana koju si dobio jedna je velika lekcija o svijetu oko tebe ali još veća o svijetu u tebi.

To je priča svakoga od nas koju smo prošli nebrojeno mnogo puta u životu. U različitim varijantama. U većoj ili manjoj mjeri. U nižem ili višem uzrastu. Nevjerojatno je koliko smo puta uplakani dolazili svojim roditeljima, rodbini, prijateljima i tražili utjehu u toj boli. Čekali neku riječ utjehe, zagrljaj ili bilo kakvi drugi znak da će sve biti dobro. A onda je na kraju sve opet ispalo dobro.

No ima još jedna priča. Svi smo mi svjedoci da postoje još neke rane. Rane koje se ne vide a koje su mnogo veće. Rane koje ostaju i kad sve prođe. Rane koje nas počnu opterećivati onda kad smo sami. I kad nismo posve sigurno što se s nama događa. Rane o kojima se bojimo pričati. Rane koje se u jednom trenutku tako jako intenziviraju, a onda odjednom smire i čini nam se da ih nema. A tu su, samo žive jednim tihim unutarnjim životom. To su one unutarnje rane, rane duše.

Izdaja, gruba riječ, zanemarivanje, okretanje glave, ignoriranje, ponižavanje, omalovažavanje, podcjenjivanje, ruganje, pretvaranje, laž i toj crnoj listi nema kraja. Prošli smo sve te udarce. I s jedne i s druge strane. Bilo kao oni koji smo drugome zadavali bol ili kao oni koji su bili povrijeđeni od strane drugoga. A nekada i na jednoj i na drugoj strani. Koliko je samo nakon toga bilo neprospavanih noći, suza u jastuku, bolova u grudima, otežanog disanja, straha, sumnje, tjeskobe, pitanja zašto sve to i kako da to prestane. Puno pitanja, puno traženja.

Samo je jedno potrebno, vratiti se sebi i vratiti se Bogu.

Samo je jedno potrebno, vratiti se sebi i vratiti se Bogu. Kao što se dijete vraća svom ocu ili majci nakon pada. Vratiti se onome što ti je Bog ostavio u tvojoj nutrini, tvojoj mogućnosti da voliš, osjećaš, živiš i pokušaš ispočetka. I dadeš Njemu da ti obriše prašinu tvojih pogrešaka ili prašinu povreda drugih. A onda kreneš u novi dan. S novim saznanjem. A to je da je sve to dio puta. I padanje i ustajanje. I da je rana koju si dobio jedna velika lekcija o svijetu oko tebe ali još veća o svijetu u tebi. I da nikada ne ideš sam, već da On uvijek ide s tobom. I kad su lijepi i kad su teški dani, donosi portal Mreže riječi.