Rad iscrpljuje našu fizičku snagu i troši dio njezinih rezervi. Na taj način oslobađa naš duh od dominacije materije i tijela, a čovjek postaje granica između zemaljskog svijeta i nebeskog. Rad samo razvija tjelesne i duhovne vještine čovjeka do određenih granica: kada se razviju do vrhunca svojih mogućnosti, počinju popuštati. Cjeloživotni rad ostavlja traga na nama. Težak rad nas postupno oslobađa tijela i njegovih moći; umarajući tijelo, smiruje ga i olakšava nam kontrolu nad njim.

Štoviše, napornim radom čovjek vraća Bogu dugove nastale grijehom. Kako često ovo zaboravljamo! Ako se rad rada prihvati s ljubavlju, ovaj rad otkupljenja mukom dovest će nas do vrata zasluga. Jer posao se mora obavljati ne samo za vremenito dobro, već i za vječno. Rad ne obuhvaća samo zadatak života na zemlji, nego i zadatak vječnog života.

U znoju lica svoga jest ćeš kruh dok se ne vratiš u zemlju iz koje si uzet, sve do trenutka kada se dogodi sjedinjenje neba i zemlje.

Stoga posao nije samo ispunjenje našeg zavjeta poslušnosti ili naše profesije, niti je samo glas dužnosti ili potreba našeg želuca. Cijela teškoća rada nesrazmjerno je velika u usporedbi s tim ciljevima. Znoj mukom umrljanog lica čovjeka označava patnju koja pročišćava ne toliko tijelo koliko dušu. U tom je trpljenju cijela kalvarija čovjeka, koji svaki dan umire na križu svoga života da bi tom polaganom smrtnom mukom uništio smrt i tako postigao slavu uskrsnuća. Čovjek, okupan u znoju, zna da nema zemaljske nagrade, plaće ili naknade koja bi mu ikada mogla dovoljno platiti za ovu žrtvu. Vrijedni radnici se uvijek mogu pitati: “Kako je čovjeku bolje ako zadobije cijeli svijet na račun gubitka svoje duše?” (Matej 16,26; Luka 9,25). Što bi proizašlo iz najproduktivnijeg, napornog rada rudara na zemlji ili radnika u tvornicama, koji robuju u neprestanom strahu od bombi; što bi bilo od svega ovoga rada, da u sebi ne sadrži zadatak za vječni život? Kada, u patnji koju podrazumijeva rad, vidimo te zadatke vječnosti, ovaj zalog otkupnine duše, promjena dolazi čak i do najiznemoglijih.

Kad čovjek počne služiti Bogu, kad se i sam uplaši zastrašujuće slike propasti koju je u duši izazvala pobuna, počinje mrziti pustoš.

Jer upravo u takvom radu otkrivamo vrijednost patnje. Muka rada bit će za nas ovaj svakodnevni, poznati križ: patnja prema kojoj žurimo, patnja koja doduše nije tako uzvišena kao ona koju opisuje hagiografija, ali koja nije ništa manje stvarna, dragocjena i puna zasluga.

Jer u takvom radu otkrivamo vrijednost strpljenja. Znamo da se ne borimo samo za vremenito savršenstvo svoga rada, ili za puku korist ili dobitak, nego za vječno savršenstvo, za vječne plodove običnog, svakodnevnog rada.

Pod prevelikim teretom rada, koji nadilazi ljudsku izdržljivost, čovjek se najčešće slomi, ali čak i kad bi ovaj pretjerani trud proizveo nikakav drugi plod osim osjećaja naše slabosti, našeg nedostatka vještine i snage, on ipak ne bi bio uzalud protraćen jer u pretjeranom radu prepoznajemo svoju nemoć, i iz toga se učimo poniznosti u odnosu prema Bogu i punoj ovisnosti o Njemu, a to je već mnogo!

Trud, prihvaćen u ispravnom duhu, za nas je iščekivanje Čistilišta. Moguće je da mi ovdje dolje radom izbacimo mrlje grijeha, svu našu odgovornost za svoje pogreške, iz našeg sustava i vratimo ih zemlji s koje smo uzeli svoje grijehe. Ovo je izvanredna raspodjela vremena.

Rad je instrument spasenja

Iz ovoga se vidi da rad nije prokletstvo čovjeka i da rad nije ponižavajući, jer u sebi nosi nadu. Znoj lica i trud ruku nečijih ne ponižavaju; podižu i uzvisuju. Rad postaje instrument, jedno od sredstava spasenja. Radni napor povezan je s užitkom pobjede nad materijom i nad samim sobom. To je dakle dvostruko veselje. Prirodnoj radosti novog obavljenog zadatka pridodaje se i nadnaravna radost što je posao u svakom pogledu dobro obavljen, jer nas vodi još dalje na našem putu u vječni život.

Pogled na čovjeka koji marljivo radi pun je utjehe. Kažemo sami sebi: “U znoju lica svoga naš brat spašava svoju dušu.” Čeznimo podržati ga, podići njegov križ rukama Cirenca (usp. Mk 15,21). Događa se čin spasenja. Požurimo u pomoć, da urod bude stostruk. Ovo su najvažnije misli koje se tiču ​​problematike spasiteljske muke ljudskog rada.

Iz ovoga proizlazi nekoliko zaključaka. Upravo pod prevelikim teretom rada, koji nadilazi ljudsku izdržljivost, čovjek se najčešće slomi. Ali čak i kad bi ovaj pretjerani trud proizveo nikakav drugi plod osim osjećaja naše slabosti, našeg nedostatka vještine i snage, on ipak ne bi bio uzalud protraćen. Ako u pretjeranom radu prepoznamo svoju nemoć, i iz toga naučimo poniznosti u odnosu prema Bogu i punoj ovisnosti o Njemu, to je već mnogo!

S obzirom na istinu da je trud zadovoljština za naše pogreške, dužni smo svoju patnju i znoj prinijeti Bogu. Ne samo da je Bog odredio rad, već i sama poteškoća koju uključuje ima svoj zadatak. Stoga ga moramo voditi prema njegovoj otkupiteljskoj sudbini.

Proklinju Boga i Adama jer se čovjek iscrpljuje na poslu, jer ne mogu razlikovati Božju namjeru od loših ljudskih poteza. Tko će preuzeti trud koji su uzalud potrošili?

Također moramo ponuditi Bogu rad onih koji u svom radu ne misle ni na Njega ni na nadnaravnu vrijednost rada. Osvrnimo se na ljude koji rade blizu nas. Tko od njih ikada misli da je njegov posao zadovoljština za grijeh? Moramo ispraviti njihov propust da ga ponude.

I također moramo ponuditi Bogu bol i trud onih koji proklinju djelo koje je Bog odredio, koji vrijeđaju i djelo i Boga. A takvih je mnogo: ne samo pojedinci, već cijele doktrine, cijeli sustavi mišljenja. Proklinju Boga i Adama jer se čovjek iscrpljuje na poslu, jer ne mogu razlikovati Božju namjeru od loših ljudskih poteza. Tko će preuzeti trud koji su uzalud potrošili?

Osim toga postoji čitavo mnoštvo ljudi koji od blagoslovljenog ploda mukotrpnog rada sami sebi prave oruđe grijeha, tako da se umjesto štovanja koje proizlazi iz njihovog truda, Bogu nudi uvreda. Evo prilike za lijep, uzvišen apostolski rad! Krist želi da sav teret svoga rada stavimo na Njegov križ, da postanemo Njegovi supatnici. Tegoba rada naš je svakodnevni križ. “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (Mt 16,24; Mk 8,34; Lk 9,23).

Zapitajmo se sada je li mukotrpan rad prokletstvo ili kazna ili je još jedna slamka spasa, prilika povećanja otkupiteljske milosti u sebi? Trebamo li onda željeti posao koji je postao previše lak, ugodan posao, posao koji je potpuno očišćen od svih poteškoća? Ne bi li rezultat bio da je ono što je poštedjelo dio čovjeka završilo osiromašivanjem cijelog čovjeka? Puno otkupljenje ćemo dobiti samo od Krista: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni; Ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28).