Pravu radost nalazimo istom kad prepoznamo da Gospodin ostaje među nama kao vjerni pratilac na našem putu – riječi su Benedikta XVI. koje su snažno prožete u životu naše sugovornice Kristine Cvitanović, supruge i majke četvero djece. Imajući Gospodina kao vjernog pratioca na svome putu ova supruga i majka hrabro korača kroz život ispunjavajući čežnje koje nosi u srcu. Ono što je posebno ovih dana ostalo zapaženo jest da je nedavno završila studij sestrinstva prije roka, uz četvero malene djece, od kojih su dvoje blizanci, Mateo i Patrik, stari nekoliko mjeseci.

Susret s čovjekom dovodi do Boga

Važno je napomenuti kako je sestrinstvo drugi studij kojeg je završila jer je prije nekoliko godina završila i studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Kristina otkriva da je teologiju upisala nakon srednje škole, jer se vidjela u radu s djecom, mladima i obiteljima na vjerskom i duhovnom području. “Drago mi je sudjelovati u nečijem duhovnom rastu, davati odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja kroz prizmu kršćanske vjerske tematike”, rekla je. 

Kristina i Josip s djecom/Privatni album

No ipak se nakon teologije odlučila posvetiti sestrinstvu i otkrila nam zašto: “Međutim, po završetku studija uvidjela sam kako način dolaska do posla neće imati brzi tempo kakav sam očekivala tijekom petogodišnjeg studija. Nažalost, poput drugih kolega teologa, laika koji su odustali u svome naumu zaposlenja kao teologa i ja sam bila među njima. 

Naravno, to ne znači odustajanje niti od teološkog promišljanja ili čitanja, niti me je tadašnja situacija obeshrabrila.

Ponekad, bez obzira koliko biste nešto voljeli i željeli u određenom trenutku ili periodu života kada uslijed određenih okolnosti na njih nemate izravan utjecaj onda kažete: ‘Dobro idemo dalje‘. Najčešće nam vrijeme pokaže razlog zašto je tomu bilo tako. Naravno, to ne znači odustajanje niti od teološkog promišljanja ili čitanja, niti me je tadašnja situacija obeshrabrila. Recimo prije godinu danas sam rado sudjelovala u pripremanju prvopričesnika za sakrament Prve pričesti pa uvidjela kako je to lijep, ali i zahtjevan posao”. 

Vidim kako se život rađa, vidim ostavljenog čovjeka, osuđenog, stigmatiziranog, bolesnog, zanemarenog, vidim likove kakve nalazimo u evanđeljima.

Da je važno voljeti ono što radimo potvrđuje i njezina ljubav prema sestrinstvu. “Sestrinstvo je nekako moja prva ljubav rekla bih, onaj prvi stvarni doticaj sa čovjekom u potrebi, bolesnim, nemoćnim, prestrašenim, zbunjenim, onim u kojemu može biti danas – sutra svatko od nas. S druge strane teologija kao što joj sama riječ kaže nauka je i govor o Bogu, Bogočovjeku, Trojedinom Bogu koji se utjelovio, koji nam je dao život. Pokretač i plod Logosa je bila ljubav, život. Oboje susrećem na današnjem poslu. Vidim kako se život rađa, vidim ostavljenog čovjeka, osuđenog, stigmatiziranog, bolesnog, zanemarenog, vidim likove kakve nalazimo u evanđeljima. Različite situacije me svakodnevno dotiču i podsjećaju na vrijednosti ovozemaljskog života gdje je svaki dan moja nova prilika da nekome budem od pomoći. Za mene su teologija i sestrinstvo jako bliske grane. Čak bih rekla kako se u teologiji može utjeloviti ili očitovati sestrinstvo i kršćanska dimenzija Božje ljubavi prema čovjeku, a time i čovjeka prema drugom čovjeku. Rekla bih kako u mojem sestrinskom radu ima jako puno primijenjene teologije.

Kristina sa svojim djevojčicama Anđelom i Martom/Privatni album

Podrška obitelji

Naša sugovornica svjedoči da je važna podrška obitelji jer inače sama ništa od ovoga ne bi mogla. “Nakon druge trudnoće sam promijenila mjesto rada te se pružila prilika za studiranje. Sve je lijepo zvučalo u teoriji dok nismo došli do početka studentske godine. Vožnja u vrtić, posao, kućanske obaveze koje svaka majka poznaje, petkom, subotom, nedjeljom cjelodnevna predavanja izvan Zagreba, periodi praktičnog dijela u bolnicama i tako u krug – tri godine. Svemu sam se prilagodila i nisam previše razmišljala o svim obavezama koje nosi studij, jednostavno sam navikla, što mi je sve postalo novo normalno. Bez podrške supruga, moje dječice, roditelja to bi bilo puno teže, možda ne toliko fizički koliko sam psihološki bila rasterećena da na tome putu nisam sama”, pojasnila je hrabra supruga i majka. .

Bez podrške supruga, moje dječice, roditelja to bi bilo puno teže, možda ne toliko fizički koliko sam psihološki bila rasterećena da na tome putu nisam sama,

Ono što posebno ističe je predanje svega Bogu i dodaje: “Iznad svih na prvom mjestu je Bog, vjera kako ono teško, nemoguće ipak postaje itekako moguće, takvu teološku crtu nalazimo u proročkim spisima. Apsolutno predanje Bogu i čvrsta vjera ne mogu nas u ničemu poljuljati pa je to temelj moje volje za korak više”.

Kristina i suprug Josip/Privatni album

Ljubav prema poslu

Naglašava da što god čovjek radio važno je da to voli. “Ukoliko ide na posao sa grčem u želudcu onda to nije pravi posao za njega. Silom prilika mnogi ne rade ono što ih čini radosnim ili ono o čemu su sanjali. Rekla bih kako je važno unatoč tomu obavljati i taj posao ljubazno, sa osmijehom jer je svaki posao vrijedan i jednako važan. Biti liječnik, profesor, odgajatelj, radnik čistoće ili majstor sve su to poslovi koji u srži imaju element činjenja općeg dobra”, ističe. 

Sve ide lakše kada je Bog u svakom novom danu, kada Boga stavimo na prvo mjesto onda sve drugo dođe na svoje mjesto.

No Kristina i dalje u svemu naglašava koliko je važno imati Boga kao pratioca na svome putu “Sve ide lakše kada je Bog u svakom novom danu, kada Boga stavimo na prvo mjesto onda sve drugo dođe na svoje mjesto. Vrlo jednostavno i tako biva u mojem životu”.

Kristina Cvitanović ne skriva da ponekad takav tempo umori i otkriva što čini u takvim trenucima: “Postoje dani kada se umorim, ali nikada niti za jednu situaciju u životu nisam krivila Boga. Od svega se treba odmoriti, ja svoj odmor nalazim u molitvi koja često biva onako iz srca, često ne uspijem izmoliti do kraja, ali Bog nas poznaje što nam je u srcu da to i ne izgovorimo. Moj odmor je uz djecu te supruga kada se umjesto knjige pruži prilika da odemo negdje zajedno pa napunim baterije za dalje”. 

Od svega se treba odmoriti, ja svoj odmor nalazim u molitvi koja često biva onako iz srca, često ne uspijem izmoliti do kraja, ali Bog nas poznaje što nam je u srcu da to i ne izgovorimo.

Tu njezinu predanost osjete i njezini pacijenti koji joj uzvraćaju na poseban način. “Sve što radimo trebamo činiti sa ljubavlju, trebamo staviti sebe na nečije mjesto i pitati se kako bi bilo da smo mi s druge strane, u potrebi ili čekamo nečiju pomoć. Biti nečiji dobar dan, osmijeh, pružiti čašicu razgovora … Moji pacijenti na terenu osjete kako nije bit doći te odraditi sestrinski posao, bit je biti čovjek. Često mi se događalo kako je pacijentu taj dan potrebniji razgovor nego da uradim svoj sestrinski dio posla. Budući da na terenu između ostalog imam jako bolesnih ljudi, na postelji, u neizdrživim bolovima uviđam žalost, jad, uplašenost njihovih najmilijih koji ne znaju što činiti dalje i kako pomoći. Razgovori kod njih često završavaju suzama, zagrljajem da im je eto netko na jedan način pojasnio neke stvari i učinio sve što je najbolje mogao u tome trenutku”, posvjedočila je.

Kristina i Josip s djecom/Privatni album

Moji pacijenti na terenu osjete kako nije bit doći te odraditi sestrinski posao, bit je biti čovjek.

“Živimo u vremenu kada trčimo glavom bez obzira ne uviđajući potrebe bližnjih. Mislim kako se barem u glavi moramo vratiti u vrijeme bez mobitela i povratiti istinske međuljudske vrijednosti koje mi se čine nekako se gube. Danas se svi iznenadimo kada naiđemo na nekoga ljubaznog, nekako se pitamo što je njemu pa je takav. Zapravo, tako bi trebalo stalno biti”, dodaje. 

Čežnje srca

Na pitanje može li reći da je malena Kristina dosanjala svoje snove odgovorila je: “Da, mogla bih to tako reći. Planovi su tu da ih krojimo, a Božja volja je tu da nas prati pa kako god da to u životu bude. Boga nikada ne krivim niti se na njega ljutim. Sve što me u životu snađe lošega znam da će uz njegovu pomoć proći, ukoliko neće proći onda ćemo zajedno biti jači nositi male križiće do kraja. Kažem Bog mi nikada neće dati više nego mogu ponijeti. Ljubav sve nadilazi i s njom nema šale, vrlo je jednostavna, malo traži, puno daje”. 

Sve što me u životu snađe lošega znam da će uz njegovu pomoć proći, ukoliko neće proći onda ćemo zajedno biti jači nositi male križiće do kraja.

Na kraju razgovora uputila je poruku svim ženama koje se boje zakoračiti putem svojih snova. “Sve možete ako imate vjere u Boga, sebe, volje da to želite, podršku obitelji, spremnosti za puno žrtve. Ukoliko je trenutno nemoguće doći do svoga cilja molite i vjerujte, biti će bolje nego što ste mislili. Tako je to s Bogom, strpljenje i dobrota se uvijek nagrade.”