U nastavku prenosimo članak objavljen na blogu Metanoia (Obraćenje) koji govori o tome kako to izgleda kada se nađemo u pustinji (životnoj i duhovnoj). Kakvi nas osjećaji obuzimaju, što tada činimo i što bismo tada mogli činiti da bi nam bilo lakše i da bismo se bolje osjećali. Kada zbog teških osjećaja i bezvoljnosti ne možemo činiti velike stvari, tada možemo započeti s malim stvarima kao što je pranje suđe jer mali koraci prethode velikim. Isto vrijedi i za molitveni život i duhovnu pustinju – možda se ne osjećaš spremno izmoliti cijelu krunicu, no onda možeš izmoliti jednu ili dvije desetice krunice ili neku kratku molitvu prikladnu za situaciju u kojoj se nalaziš.

U vrijeme kada kročim u pustinju te se čini kako između Gospodina i mene zjapi provalija, s tugom primijetim kako s Njim u danu najčešće vodim kratki razgovor samo prije obroka. Takav small-talk brzo završi i ja nastavim dalje s obavezama u danu. I svega sam svjesna: bezvoljnosti, odluke da se moram popraviti, želje za Ljubavi. I nagovaram se te pišem sama sebi iznova iste poruke kao „Samo hrabro, srce“ ili „Treba ti ispovijed“, ali ne mičem se s mjesta. Nažalost.

I dani, tjedni prolaze, a moja duša ostaje na istome mjestu.

Uistinu je naporno truditi se biti bolji. Naporno je pokušavati i gledati svoj neuspjeh dostizanja ruku za koje znam da su raširene u prijateljski i očinski zagrljaj. I dani, tjedni prolaze, a moja duša ostaje na istome mjestu. Ona njezina prijašnja lakoća i polet čine se nedostižnim.

U takvim vremenima često mi na pamet dođe jedan citat. Nažalost, ne znam ga cijelog i točnog (korizmena odluka: kada dođem u mjesto prebivališta potrudit ću se pronaći ga), ali smisao je – nikada nećemo moći opravdati putove Božje prema čovjeku.

Ne obratno jer naši putovi prema Gospodinu imaju opravdanje. Ali On je – nevin. Ne mora imati raširene ruke. Ne mora nam bacati tisuću znakova na životni put samo da ga primijetimo. Ne mora biti strpljiv s nama.

Ali on je ipak sve to.

Pustinje života ne mogu trajati vječno.

On je i strpljiv i uporan i kreativan u svojim znakovima. I dao je sebe za nas – i tebe i mene. Bez ustručavanja.

Pustinje života ne mogu trajati vječno. One dođu i prođu te opet nastupa vrijeme milosno. Ono što možemo u njima jest ustrajati, vježbati se u sitnicama te razvijati osjetljivost na njih. Mi tražimo putove prema Gospodinu, ali ne zaboravimo da on u isto vrijeme i s puno više upornosti stvara putove prema nama.

Probajmo obrnuto – od malih prema velikim stvarima.

Možda sada ne možemo raditi velike stvari, ali možemo se vježbati u malima kako bi jednoga dana bili spremni za velike. Zamislite se malo nad ovim redoslijedom: želim postati turistički vodič ili game-developer, a muka mi je doma oprati suđe. Probajmo obrnuto – od malih prema velikim stvarima. I preko razvijanja osjetljivosti za takve sitnice poput pranja suđa, pogled prema Bogu s vremenom će postati bistriji. A naše će pustinje postati iskustvo.

Pomalo i hrabro, produbimo smisao odricanja.