Kad progovori „struka“

O tome da je psovka ne zdrava ne govore svećenici nego progovara „struka“, znanstvenici, piše mons. Anto Orlovac u svome promišljanju u kojem govori o psovki spominjući neka od provedenih istraživanja na ovu temu.

Pročitah to u novinama koje nikada nisam i ne bih kupio, a dođoše mi slučajno u ruke na odmoru. Neću im navoditi imena, jer zaista ne zaslužuju reklamu. Čitam i ne vjerujem; velik naslov: „Psovanje samo povećava stres“, a nad njim nadnaslov „Psovke mogu biti opasne jer zbog stresa je i srce pod većim opterećenjem“. A jer sam u godinama kada malo moram i na srce misliti, pročitah što tamo piše. Evo što: „Psovanje zapravo povećava stres, upozoravaju znanstvenici sa Sveučilišta Bristol. Tabu riječi poput psovki izazivaju emocionalnu reakciju u mozgu i dok se samo izgovaraju jer ih ljudi povezuju s lošim osjećajima.“

„A kako ih je itko ikada mogao povezivati s dobrim osjećajima?“, pitam se, i nastavljam čitati: „Tako psovke mogu izazvati jake emocije čak i kad ih se govori smireno. Tijekom istraživanja ljudima je bilo stresnije izgovoriti psovke nego odgovarajući eufemizam, a stručnjaci to povezuju s načinom na koji jezik utječe na naše razmišljanje.“

Hvala Bogu da je tako, da tijelo reagira. Izgleda da je tijelo ponekad pametnije od razuma.

Dakako, prikaz ne bi bio cjelovit, kada ne bi bilo i praktičnih savjeta. Oni su posebno istaknuti. Prenosim samo dva tamo navedena.

Prvi je: „Umjesto teških psovki radije se odlučite za eufemizme, odnosno izraze koji ublažavaju psovku, a možete i smisliti vlastite. Ili umjesto teških psovki izaberite lakše.“

Pa mi smo to učili još na vjeronauku: postoje velike i teške psovke, koje su, ako se svjesno govore, isto tako velika i teška uvreda Bogu, odnosno velik i težak grijeh, a postoje i male koje su mali grijeh.

E, hvala znanstvenicima i znanosti, hvala novinaru i novinama. Pomogli su nama svećenicima, jer je to moglo pročitati puno ljudi, budući da se te novine hvale svojom visokom nakladom. Pa mi smo to učili još na vjeronauku: postoje velike i teške psovke, koje su, ako se svjesno govore, isto tako velika i teška uvreda Bogu, odnosno velik i težak grijeh, a postoje i male koje su mali grijeh. A kroz život čuli smo i poneki „eufemizam“, iako nismo ni znali da se to tako zove. Poneki su znali opsovati „miša u šušnju“ ili „vrapca na krovu“, pa čak i „ćušnu uprtu“, iako nikada nitko nije znao protumačiti što je to. Ili ona bezazlena bakica koja je sasvim ozbiljno pitala svećenika je li velik grijeh opsovati autobus koji joj je očito izmaknuo pa je morala na nevremenu čekati drugi, a svećenik joj duhovito odgovorio da bi manji bio da je opsovala „fiću“.

Evo i drugog savjeta: „Ako ste pod stresom, a znate da će vam ga psovanje samo pogoršati, umjesto ‘ispaljivanja’ bujice psovki radije se smijte. Pogledajte nešto duhovito na televiziji, pročitajte nešto smiješno ili se prošećite dok se ne smirite i opustite.“

Kako je lako složiti se s ovim pametnim prijedlogom. Izbjeći ćete mnoštvo psovki i učiniti dobročinstvo svome organizmu. Učinite to i ako ne običavate psovati; činit će vam dobro. Smijeh i mirna šetnja opuštaju čovjeka. Bit će manje uzrujanih ljudi i usijanih glava. I što je najvažnije: vi nećete biti među njima.

Bog se baš i ne boji naših otrovnih strelica koje ispaljujemo u vidu psovki, ali one opet padaju upravo po nama, po našim glavama.

Vjera u službi zdravlja i dobra

I tako ja nađoh vjeronauk na praznicima, kada ga naše škole nemaju. I to tamo gdje to ne bih ni u snu sanjao. Baš zgodno i uvjerljivo. Mi smo svećenici i vjeroučitelji nekoć govorili: treba se bojati Boga. A novine Boga ne spominju (u ovom kontekstu nije ni nužno) pa kažu: treba se bojati infarkta. A infarkti nešto učestali svuda oko nas. Bog se baš i ne boji naših otrovnih strelica koje ispaljujemo u vidu psovki, ali one opet padaju upravo po nama, po našim glavama. Nije li dobra stara Crkva već odavno znala ono što je suvremena znanost upravo dokučila: da psovati ne valja, da samo povećava napetost i uzrujanost, i škodi psovaču?

…ne moraš biti vjernik da bi ti psovka bila strana i nastrana.

Istina, mislila je pod tim: šteti čovjekovoj duši. A sad znamo da šteti cjelovitom čovjeku: i duši i tijelu, cijeloj osobi. Njemačka bi poslovica za ovu spoznaju rekla: „Kasno, ali ipak!“ Znači da je psovati nezdravo i iz čisto naravnih pobuda, tj. ne moraš biti vjernik da bi ti psovka bila strana i nastrana. Vjera i ovdje daje svoj doprinos čovjekovu zdravlju i dobru. Sada je dobila saveznika i u znanosti.