Ovaj članak podsjeća na drevni viteški kod iz 12. stoljeća. Ta su pravila diktirala ponašanje vitezova koji su htjeli njegovati svete vrline i probuditi u sebi najplemenitija osjećanja. Na prvi pogled takav se kod može činiti zastarjelim ili neprikladnim za moderno doba. No je li to doista? Kako viteštvo može biti nešto iz čega bi naše moderno društvo moglo dobiti veliko nadahnuće? Zajedno potaknimo novi viteški duh!
U ovom članku, piše Aleteia, fra Stéphane Mayor, vikar župe Sainte-Marie des Batignolles u Parizu, usredotočio se na prvi propis suvremenog viteza: Štitit ćeš Crkvu! Fra Mayor objašnjava:
Znajte jedno: glavni neprijatelj Crkve je grijeh, a njezin glavni zaštitnik je Krist. Svaki kršćanin ima samo jedno oružje za zaštitu Crkve: svetost.
Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. (Efežanima 6, 11-17)
Vitez će biti sposobniji obraniti crkvu od fizičkih prijetnji ako to učini svetošću vlastitog života. Kad je sv. Ivana Orleanska oslobodila Francusku od engleskog jarma, učinila je to na potpuno drugačiji način od pukog vojnog pristupa, zahtijevajući da se francuski kralj okruni i primi od Boga pomoć obećanu kršćanskim kraljevstvima. Na isti tajanstven način, sveti Ivan Pavao II. opirao se nacističkoj invaziji na Poljsku stvarajući kazališnu skupinu za zaštitu poljske kulture dok je čekao oslobođenje. Na taj je način reagirao jer je živio svetim životom.
Kada su kršćani u opasnosti, njihova je konkretna zaštita dužnost, ali ona se mora imperativno provoditi iz perspektive svetosti Crkve.
Zaštita Crkve također znači suočavanje s nekršćanskom mišlju, razvijanje racionalnih argumenata i sposobnost izražavanja istine vjere uzimajući u obzir ljude kojima govorimo. Kad se potkopaju temelji naše vjere, kada se uzdrmaju zidovi naše sigurnosti, moramo se sjetiti da nas je Krist unaprijed upozorio da ćemo se suočiti s poteškoćama i protivljenjem. Učinio je to ne da bi nas uplašio, već da bi nas probudio. On je ovim riječima govorio svojim učenicima kako bismo oni i mi bili spremni nositi se s bilo kakvim protivljenjem bez gubitka unutarnjeg mira:
“Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi! Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima. Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama! “Brat će brata predavati na smrt i otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen. ” (Mt 10,16-22)
Istina je da mnogi katolici u velikoj mjeri ne poznaju umjetnost apologetike, umjetnost dijaloga sa svijetom kako bi istaknuli ljepotu i istinu kršćanske mudrosti. No, ako pogledamo, na raspolaganju je mnogo resursa.
Apologetika je također tu da brani naše razloge vjerovanja. Kršćanski mislioci uvijek su bili u dijalogu sa svojim nekršćanskim kolegama, nikada se nisu bojali usporediti svoje ideje. Suvremeni vitez mora neustrašivo oživjeti ovaj duh intelektualnog nadmetanja, ovaj dijalog u kojem Crkva mistično obnavlja svoju snagu:
“Nadalje, kad vas budu dovodili pred sinagoge i poglavarstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći! Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas što valja reći.” (Lk 12, 11-12)
Kršćani koji žele prihvatiti viteški ideal moraju se upustiti u raspravu o idejama i ne mogu jednostavno potvrditi vjeru zanemarujući suprotna mišljenja.