Na početku slavlja, kako donosi službena stranica Bazilike sv. Antuna Padovanskog, sve prisutne pozdravio je rektor Bazilike fra Ivan M. Lotar:

“Preuzvišeni oče nadbiskupe Lingua, drage siromašne sestre sv. Klare, draga subraćo u svećeništvu i redovništvu, dragi župljani; sestre i braćo,

Danas smo se ovdje okupili u radosti bratskoga susreta, zahvalni na daru života naše sestre Ivane Marije Dolinar i 25 godina njezinih zavjeta u Redu siromašnih sestara sv. Klare.

Put sestre Ivane Marije krenuo je iz grada na četiri rijeke u vjerničkoj katoličkoj obitelji gdje je rođena kao četvrto od petero djece. Odrasla je u selu Brajakovo Brdo u okolici Karlovca. Vjeru je, kako svjedoči, primila prije svega u obitelji i na župnom vjeronauku (župa Sv. Križ Završje). Već kao dijete osjetila je privlačnost duhovnog poziva, premda ju je život nakratko odveo putem znanosti: završila je srednju matematičko – informatičku školu te upisala sam studij na PMF-u (kemija i fizika). Od tada je, susrećući se s Bogom u njegovim stvorenjima i zakonima fizike, ozbiljno počela razmišljati kako ostvariti duhovni poziv kao odgovor na neizmjernu Božju ljubav koju je doživjela i ispunjenje njezinih najdubljih čežnja u srcu.

U samostan svete Klare je ušla 25. siječnja 1996., na blagdan Svijećnice 1997. imala je redovničko oblačenje, a 31. siječnja 1999. prve zavjete te 13. svibnja 2002. svečane.

U zajednici je oko 18 godina bila odgojiteljica novopridošlih budućih sestara kojima je nastojala usaditi duh molitve, pobožnosti i kontemplacije, a uz to je vršila službu sakristanke, brinula za starije i bolesne sestre te radila u vrtu, poput prave Franjine sestre. Službu poglavarice (opatice) ovoga Samostana preuzela je u iznimno teškim i zahtjevnim vremenima, a u još zahtjevnijim ju nastavila vršiti. 4. veljače 2020. početkom pandemije i nešto prije zagrebačkog potresa. Drugi mandat joj je započeo 20. veljače prošle godine.

Premda je ovo radosna prilika za susret, iskreno želim Vama, sestro i cijeloj Vašoj obitelji izraziti bratsku sućut zbog smrti Vaše majke Dore. Kao vjernici radujemo se njezinome rođenju za vječnost, ali kao ljubljena djeca Božja uvijek smo zatečeni pred otajstvom smrti i naše prolaznosti i imamo pravo i na tugu u našem srcu koju liječi nada u ponovni susret.

Nema tih riječi kojima možemo zahvaliti Bogu na daru Vaše prisutnosti među nama, osim neizmjerne zahvalnosti dobrome Bogu na Vašem životu i pozivu. Neka Gospodin svojom očinskom rukom blagoslovi sva Vaša nastojanja u pozivu, napose nastojanja oko duhovne i materijalne obnove samostana, posebno u ovoj godini kada se spominjemo 60 godina od ponovnog nastanjena sestara klarisa u Zagrebu i 80 godina od dolaska iz grada Splita.

Župa sv. Antuna, a napose njezin važan dio – Mikulići kao i cijeli Zagreb i naša Nadbiskupija iznimno su blagoslovljeni prisutnošću sestara, o čemu svjedoči i prisutnost nas danas ovdje, a napose apostolskog nuncija u RH.”

Propovijed nuncija Lingue donosimo u cijelosti:

“Draga braćo i sestre,

Jeremija je pozvan naviještati Božju Riječ. Međutim, svjestan je da je nespreman, osjeća se odviše mlad (ja ne umijem govoriti: dijete sam).  No Gospodin ga uvjerava: ‘nemoj reći dijete sam… nemoj reći nisam pripravljen, nemoj misliti da su drugi bolji od tebe… ne! Jer ja ću preko tebe govoriti’ (i reci sve ono što ću ti narediti). Jeremija, zapravo, ne treba činiti ništa drugo doli slušati glas Gospodnji.

To je prorok: onaj koji sluša Božju Riječ i naviješta je drugima. U tom smislu proroci nisu samo Jeremija, Izaija, David, Ivan Krstitelj…Gospodin nastavlja pozivati i slati proroke jer nije prestao govoriti čovječanstvu!

Sveci su, na primjer, veliki proroci. Pomislite na svetog Augustina, sjetite se vašeg Oca Franje, Majke Klare. Često u najtežim i najmračnijim trenucima povijesti, kao odgovor potrebama naroda koji je možda dezorijentiran, Gospodin podiže proroke: Ignacija, Tereziju, Margaretu Mariju Alacoque, don Bosca, kao i one nama bliže: sestru Faustinu, Padra Pia, blaženoga Stepinca, svetog Ivana Pavla II., svetu Majku Tereziju iz Kalkute i mnoge druge.

Bezbroj osoba koje Bog zove da govore u njegovo ime. One govore različitim riječima, na različitim jezicima, prilagođeno onima koji slušaju, u kontekstu i kulturi mjesta, onu jedinu Riječ koja je tijelom postala. Poslanica Hebrejima kaže: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. (…) On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje,… (Heb 1, 1-3). Ako je Krist Riječ, on je Prorok par excellence, ali i svaki kršćanin je po krštenju jedan mali prorok. Sveto krizmeno ulje kojim je pomazan svaki krštenik i svaki potvrđenik označava upravo ovu proročku službu na koju je pozvan svaki kršćanin. Svatko od nas je od Stvoritelja primio poruku za čovječanstvo, svatko od nas je Božja poruka, Božja Riječ čovječanstvu. Ono što Gospodin želi reći preko mene, ne govori preko nikoga drugoga. Zamislite kakva li je to odgovornost.

Sveti Ivan Pavao II. je u svojoj prvoj poruci Urbi et Orbi na Božić 1978. godine rekao rečenicu koja je postala poznata, a koju će više puta ponoviti: „čovjek je uvijek jedinstven i neponovljiv“, a zatim je dodao: „onaj koji je odvijeka zamišljen i odvijeka odabran“. Bog je mislio na nas, na svakoga od nas, odvijeka (odvijeka zamišljen), i u sadašnjem trenutku, neprestano nas poziva (odvijeka odabran). U našoj jedinstvenosti i neponovljivosti.

Dovoljno je pomisliti na naš genetski zapis: ne postoje dva identična zapisa. Pogledajte otiske prstiju! Toliko smo sigurni da smo jedinstveni da čak i policija pri utvrđivanju počinitelja zločina otiske prstiju uzima sa sigurnošću da su jedinstveni! Sada se čak i bankovne transakcije izvršavaju pomoću otisaka prstiju. Možemo ih koristiti kao password pri ulasku u naš kompjuter ili mobitel.

Također je zanimljiva pomisao da su otisci prstiju prepoznatljivi već u utrobi naše majke: to smo upravo mi, jedinstveni i neponovljivi još prije nego li ugledamo svjetlo dana! ‘Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te’, čuli smo u prvom čitanju. Gospodin je svoj naum zapisao u Jeremiji još dok je bio fetus. Već ga je postavio za proroka, već mu je rekao svoju jedinstvenu Riječ: Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.

Od trenutka otkrića čitanja otisaka prstiju pa sve do danas nikada nisu pronađena dva identična otiska koja bi pripadala dvjema različitim osobama. Nikada, ni u kojem dijelu svijeta! Od trenutka začeća nosimo znak naše originalnosti, nismo serijski proizvod i istovremeno imamo oznaku porijekla: svi smo mi slika Božja. Svatko od nas nosi Božji potpis. Mnogi tumači Evanđelja smatraju da je Isus, kada je rekao farizejima Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22,21), mislio upravo na sliku Božju utisnutu u srce svake osobe. Svatko je od nas poput dragocjene kovanice s Božjim pečatom. Pripadamo Njemu.

Sestra Ivana znala je prepoznati Božji pečat u svojoj duši. Postala je svjesna da pripada Onome koji ju je stvorio. Zbog toga je prije 25 godina željela na svečan i služben način, kroz zavjete, vratiti Bogu ono što je od Njega primila. Slika Božja nam poručuje da smo djelo istoga Autora, a ipak ne postoji kovanica jednaka drugoj kovanici. Svi smo jednaki jer smo ogledalo Božje, ali svi različiti, upravo poput osoba Presvetoga Trojstva. Imamo isti korijen, jedno smo u korijenu, ali smo različiti poput lišća. Kako li je važno prisjećati se korijena!  Tijekom odrastanja možemo krenuti krivim putem budući da smo stvoreni potpuno slobodni, na sliku Stvoritelja. Vratiti se korijenima znači provjeriti crpimo li i dalje život iz izvora ili smo se odvojili od izvora. Slijedimo li početni plan ili stvaramo naš plan. Oznaka porijekla ne određuje sudbinu, jamči samo porijeklo. Možemo biti nevjerni planu, a mnogo puta to i jesmo. Možemo se umoriti odgovarajući ‘da’ njegovom vječnom pozivu, možemo čak pomisliti da smo pogriješili i da je naša pogreška nepopravljiva. Da, mi možemo pogriješiti pri svojim izborima, ali On nije pogriješio kada nas je stvorio (odvijeka zamišljeni, od Njega) niti dok nas je pozvao (odvijeka odabrani).

Prije nego li smo mi Njemu rekli ‘da’, On je ‘da’ rekao nama i njegova vjernost ostaje dovijeka. Ljubi nas vječnom ljubavlju.​ Stoga u trenutku kada postanemo svjesni da smo pogriješili ili da smo možda izdali, ako ga molimo za oproštenje, Onaj koji nas je stvorio, može nas nanovo stvoriti. Nije izgubio pečat! Možemo se vratiti korijenima, možda orezani, ali kako bismo donijeli više roda (usp. Iv 15,2). Vratiti se korijenima znači vratiti se uvijek tzv. ‘prvoj ljubavi’ (usp. Otk 2,4). Kao što to danas činimo s Majkom Ivanom, moramo se često prisjetiti trenutka kada smo čuli Njegov tajanstven glas koji nas je pozivao. Onog trenutka kada smo, nakon što smo mu rekli: Govori, sluga tvoj sluša (1 Sam 3,10), osjetili ‘beskrajnu radost’.

I mi smo poput mudraca vidjeli našu zvijezdu. Prisjetimo se sa zahvalnošću te neizmjerne, intimne i neobjašnjive radosti koja je pratila naš odgovor. Radost je najsigurniji znak autentičnosti našega poziva. Danas slavimo zajedno s Majkom, ponovno proživljavajući s njom taj trenutak. Moleći za nju da je ta radost uvijek prati, unatoč poteškoćama života, unatoč tome što je put ponekad uspon i više ne razumijemo zašto smo krenuli ni kamo idemo. ‘Dijete sam, nisam sposoban, ne znam govoriti…’ Kako li se često javlja ta napast.

Pouzdajmo se u Njega. Dozvolimo da On govori u nama! Ponovno ćemo iskusiti radost početaka. Čak i ako smo ponekad zalutali zbog svoje lijenosti, svojih ljudskih slabosti, zbog brojnih nevjera, povratak korijenima obnavlja onu radost koja nam potvrđuje da je to Njegov plan za nas. To je ono što daje snagu našoj vjernosti i ponovno u nama budi žar i entuzijazam s kojima smo krenuli kada smo rekli: Radi njega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem. Radost toga dana bila je znak prekretnice u našem životu: shvatili smo da nas više ne naziva slugama nego prijateljima. Zahvaljujući našem odazivu, velikodušnom i iskrenom, Isus nas je ubrojio među svoje prijatelje. I ‘sve ono što je čuo od Oca svoga, objavio je nama’. Prije smo bili sluge. Nismo bili loši, savršeno smo izvršavali naredbe Gospodara, ali nismo znali zašto. Nismo znali planove, namjere, ciljeve našeg Gospodara… više nas je pokretao  strah nego li ljubav. Zatim nas je počeo zvati prijateljima: prijatelj, kao i sluga, čini sve ono što se sviđa Gospodaru, ali to više ne čini iz straha od kazne, za plaću ili kakav drugi interes. On to čini samo iz ljubavi. Objašnjen mu je razlog, upoznat je sa smislom svojega mukotrpnog rada.

Prijatelj ne izvršava, on surađuje. Čak i ako osjeća teret puta, dijeli radost uspjeha, a tada teret postaje lako breme. ‘Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.’ Čudnog li prijatelja ako nastavlja zapovijedati! Ali što Isus zapovijeda? Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge (Iv 15,17). Samo ako se međusobno ljubimo, primjećujemo Isusovo prijateljstvo. Samo onaj koji ljubi bližnjega kao sebe samoga, razumije ‘Gospodarevo’ srce koje je Ljubav.

Sestro Ivana, želimo da na ovaj dan slavlja i dalje doživljavaš onu radost koju si osjetila onoga dana kada si shvatila da više nisi sluškinja, već Isusova prijateljica. Kada na pitanje: što tražiš?, i ti poput Klare Asiške nisi odgovorila ništa drugo nego: Boga. Tražila si Gospodara, našla si Prijatelja!”