Pitanje koje mi se često nameće ovih dana jest kada su djeca prestala biti djeca. Dok sam ovih dana upoznavala prvašiće i zamolila ih da mi se ukratko predstave i istaknu ono što vole tužno mi je bilo čuti kako velika većina njih nema interesa za ništa. Najviše odgovora na pitanje što vole išlo je u prilog igranju igrica. Zapitala sam se kada su to djeca prestala biti djeca. Što je “ubilo” tu dječju kreativnost i maštu?

Društvo bez dječjeg smijeha

Promatram ih i uočavam kako su pomalo izgubili onu dječju radoznalost i smisao ne vide izvan ekrana. Poneki dječak ili djevojčica još onako radosno dovikne da se voli igrati s prijateljima ili ići u posjet baki i djedu te poneki još odaju onu dječju razigranost i polet, ali većina njih ostaje “zarobljena” u četiri zida s mobitelom u ruci.

Što se dogodilo? Je li nam lakše pustiti dijete da se samo negdje zabavi igrajući igrice nego pronaći vremena u našem danu i otisnuti se u njegov svijet, pomoći tom istom djetetu da nam otkriva nešto novo, pomoći mu da i sebi i nama postavlja neke nove izazove.

Reagirajmo na vrijeme i ograničimo im vrijeme provedeno na mobitelu i pred ostalim ekranima jer, vjerujte mi, jednog dana bit će nam zahvalni.

Vjerujem da su roditelji umorni od svakodnevnih obveza i briga, ali se nadam da nisu umorni od svoje djece, nadam se da nisu toliko umorni da im pomognu mijenjati perspektivu i ulijevati im povjerenje kako su oni nositelji boljeg društva. Zasigurno postoji način da ih se ne uvlači u potpunosti u svijet igrica nego da im igrice posluže samo kao malena razbibriga i predah. Reagirajmo na vrijeme i ograničimo im vrijeme provedeno na mobitelu i pred ostalim ekranima jer, vjerujte mi, jednog dana bit će nam zahvalni.

Nadam se da su djeca samo na trenutak zaspala i prestala maštati i sanjariti…

Nadam se da ne postajmo društvo bez dječjeg osmijeha. Nadam se da su djeca samo na trenutak zaspala i prestala maštati i sanjariti, nadam se da su samo na trenutak zamijenili pogled na svijet pogledom u ekran, nadam se da su oni i dalje veliki pokretači radosti i dobrote u svijetu.

Igrajte, skačite, vičite, samo nemojte griješiti…

Sv. Ivan Bosco je često svojim dječacima ponavljao: Igrajte se, skačite, vičite, samo nemojte griješiti, a mi kao da smo obrnuli ovu njegovu misao. Postaje nam problem kada se igraju, skaču ili viču, ali najmanji problem nam je kada griješe, jer od malih nogu učimo ih prostim riječima, jer nam je to smiješno, ne vodimo ih na svetu misu, jer smatramo da su premali i da im je to dosadno, ali im nećemo dozvoliti da se igraju jer postoji mogućnost da će se uprljati. Upozoravat ćemo ih na viku jer smo umorni od posla i boli nas glava.

Probudimo se! Vrijeme je da ponovno prepoznamo važnost iskrenog dječjeg osmijeha kao i težinu grijeha. Na nama odraslima je odgovornost jer mi smo odgovorni za njih. Posložimo i mi naše vrijednosti kako bismo mogli vratiti onim najmanjim među nama ispravan pogled na svijet, onakav kakav zaslužuju.