Ususret 31. danu misionara mučenika, koji se obilježava 24. ožujka, a koga promiču Papinska misijska djela u Mozambiku, Agenzia Fides predstavila je profile misionara mučenika za koje je u tijeku kauza za proglašenje blaženima i svetima, prenosi Katolički tjednik Nedjelja ba.

Povijesni događaj

Svjedočenje evanđelja Isusa Krista dali su brojni svećenici, redovnici i laici u različitim situacijama, na različitim kontinentima. „Krštenje nam omogućuje ući u ovaj Božji narod koji prenosi vjeru. Božji narod koji putuje i prenosi vjeru. Snagom svog krštenja svi su članovi Božjeg naroda postali učenici misionari, pozvani donositi evanđelje svijetu“ (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 120).

Svetište Nossa Senhora da Conceição do Zobuè, u Biskupiji Tete u Mozambiku 20. studenoga 2021. bilo je domaćinom povijesnog događaja za mjesnu Crkvu: otvaranja procesa beatifikacije i kanonizacije dvojice slugu Božjih, otaca isusovaca, Mozambikancap. Joãoa de Deusa Kamtedze i Portugalca p. Sílvija Alvesa Moreire, poznatijih kao „Mučenici iz Chapotere“.

Oni su oteti i ubijeni 30. listopada 1985. tijekom građanskog rata koji je razorio Mozambik te postao poprištem zločina i nasilja koja su počinili gerilci RENAMO-a i oni koji su podržavali marksističko-lenjinistički režim FRELIMO-a. „Isusovci João de Deus Kamtedza i Sílvio Alves Moreira potpuno su se posvetili dobru naroda uživajući poštovanje kršćana i nekršćana“, riječi su biskupa Tetea mons. Diamantina Guapa Antunesa.

Nije izoliran slučaj

Godine građanskog rata stavile su narod Mozambika i tamošnje katoličke zajednice na tešku kušnju, o čemu svjedoči i vijest koju je tada objavila Agenzia Fides. Naime, 1985., osim smrti spomenute dvojice isusovaca, dogodili su se i drugi bolni događaji. Talijanska kombonijanska misionarka s. Teresa Dalle Pezze ubijena je 3. siječnja tijekom napada RENAMO gerilaca na konvoj praćenih vozila na cesti od Nampule do Nacale. Tijekom noći između 3. i 4. lipnja ista skupina gerilaca otela je četiri portugalske redovnice iz reda Sv. Josipa od Clunyja te četiri kandidatice u Lifidziju, pokrajina Tete, od kojih su neke uspjele pobjeći. Dva talijanska misionara kapucina RENAMO je oteo 30. srpnja u Biskupiji Quelimane napavši grad Luabo te uzevši dvojicu talaca zajedno s drugim strancima. Pušteni su 10. rujna, zajedno s još 22 stranca. Nakon razdoblja odmora i njege u Italiji htjeli su se vratiti svojoj misiji.

S. Luigia Bottasso, iz reda Consolata Missionaries, zajedno s troje mozambičkih katehista, oteta je 6. studenoga između misije Maúa i misije Cuamba, u Biskupiji Lichinga, dok su išli na pastoralni susret.

U ovoj ljudski obeshrabrujućoj slici ističe se svjedočanstvo vjere kateheta iz Pambargale, Biskupije Novo Redondo (danas Biskupije Sumbe, Angola), o kome je izvijestio Fides 11. svibnja 1985. „Kršćanske zajednice koje je rat teško pogodio, više od dvije godine nisu mogle primati misionare. Ali kršćani, katehete i nadasve mladi, svjedočili su hrabrost i ustrajnost. S velikom stamenošću u vjeri održavali su kontakt putem poruka i posjeta. Ovo je bila njihova poruka: ‘Radujemo se posjetu i slavljenju vjere sa svim kršćanima Pambargale. Taj dan će doći! U međuvremenu smo čvrsti u vjeri, ujedinjeni u bratskom milosrđu i hrabri u nadi mira!’“

Kobna noć i ono što je uslijedilo

Vraćamo se našim protagonistima – isusovcima mučenicima. Chapotera, mjesto koje se povezuje s ovom dvojicom svećenika, jest selo udaljeno oko 6 km od misije Lifidzi, na sjeveru Biskupije Tete. Nacionalizacija obrazovanja i zdravstva koju je mozambička Vlada naložila 24. srpnja 1975., mjesec dana nakon stjecanja neovisnosti, navela je misionare na razmišljanje o alternativnoj vrsti misije kojoj su do tada bili posvećeni. Istjerani iz svog doma, ostavljajući za sobom misijsku infrastrukturu koju su izgradili (škole, laboratorije, bolnice itd.), uspostavili su novu rezidenciju u blizini sela Chapotera gdje se isusovačka zajednica nastanila 1978.

P. João de Deus Kamtedza stigao je u Chapoteru 22. srpnja 1983., a p. Silvio 1985. Nju su u noći 30. listopada 1985., nakon što ih je probudila skupina naoružanih ljudi, bili prisiljeni napustiti, da bi potom bili brutalno ubijeni…

Sljedećeg jutra, 31. listopada, nakon što su usred noći čuli buku automobila i pucnjavu, neki su kršćani otišli u rezidenciju svećenika. Kako nisu vidjeli tragove nasilja, zaključili su da su ih oteli gerilci RENAMO-a. To je bila vijest koja je stigla u Vila Ulóngwe u podne 31. listopada. Sljedećeg dana čovjek iz sela Chapotera koji je išao prema svojoj njivi, prolazeći pored stabla sisala, ugledao je beživotna tijela dvojice svećenika. Zatim je otišao upozoriti poglavara zajednice koji je, uplašen i ožalošćen, šutio. Dakle, čak ni isusovci iz Ulóngwea, najbliže župe, nisu znali ništa o tomu što se dogodilo.

Molili su se i slušali svjedočanstva o svećenicima koristeći svjetla automobila za osvjetljavanje tame.

Tek je 4. studenog poglavar Vile Ulóngwe p. António dos Reis uspio dobiti dopuštenje vlasti da ode u Chapoteru vidjeti što se dogodilo. Kad je stigao ondje, jedan čovjek mu je rekao da su nedaleko odande ubijeni svećenici. Misionar se zatim vratio u Vila Ulóngwe kako bi obavijestio upravitelja i vojnog zapovjednika. Istog dana vratio se u Chapoteru s vojnom pratnjom kako bi pokupio tijela svećenika, stavio ih u ljesove i odnio na seosko groblje. Na groblje su stigli oko 19:00 h. Molili su se i slušali svjedočanstva o svećenicima koristeći svjetla automobila za osvjetljavanje tame.

Dva svijetla lika

O ovoj dvojici mučenika govorio je biskup Tetea mons. Diamantino Guapo Antunes. Za p. Joãoa je kazao kako je bio čovjek koji je zračio radošću zbog svoje jednostavnosti i spontanosti, te se pazio sa svima. Volio je Mozambik i njegove ljude. Svi su ga cijenili, naviještao je evanđelje svima s poštovanjem i ljubavlju. „Njegov apostolski žar vodio ga je, čak i uz životnu opasnost, na izolirana i teška mjesta. Nastojao je animirati i ohrabriti sve. Zajedno sa svojim narodom trpio je strah u tom ozračju nestabilnosti, oslobođenom od samovoljne radnje, nepravde i povrede ljudskog dostojanstva. P. Silvio pak bio je aktivan čovjek, uvijek spreman služiti drugima u potrebi. Bio je čestit, iskren i otvoren, ponekad oštar, ali nikoga nije vrijeđao. Bio je hrabar, svjestan opasnosti, ali hrabar, kao onaj koji se ničega ne boji. Krjeposti hranjenih vjerom i pouzdanjem. Bio je inteligentan i lucidan, vrlo jasan u komunikaciji. Za ilustraciju i poticanje donosio je primjere iz života zajednice“, podsjetio je biskup.

Zajedno sa svojim narodom trpio je strah u tom ozračju nestabilnosti, oslobođenom od samovoljne radnje, nepravde i povrede ljudskog dostojanstva.

João de Deus rođen je u Mozambiku, u Nkau, na visoravni Angónia (Tete), 8. ožujka 1930. Silvio je rođen u Portugalu 16. travnja 1941. u Rio Meão, Vila da Feira. Obojica su završila srednjoškolske studije u Apostolskoj školi Macieira de Cambra (Portugal): p. João od 1948. do 1951., a p. Silvio od 1951. do 1957. João je ušao u novicijat Družbe Isusove 1. rujna 1951., a p. Silvio 24. listopada 1957. Obojica su stekla licencijat iz filozofije na Papinskom filozofskom fakultetu u Bragi 1958. P. Sílvio je iste godine otišao u Mozambik kako bi proveo svoje razdoblje „poučavanja“. Potom su pohađali studij teologije: p. João u Španjolskoj, na Teološkom fakultetu San Cugat del Vallés, u Barceloni, od 1961. do 1965., a p. Silvio u Portugalu, na Teološkom fakultetu Katoličkog sveučilišta u Lisabonu, od 1968. do 1972.

João je zaređen za svećenika u Lifidziju, Mozambik, 15. kolovoza 1964., a p. Sílvio u Covilhãu 30. srpnja 1972. Dok je studirao teologiju, Sílvio je također pohađao Instituto Superior de Ciências Sociais e Politica Ultramarina (ISCSPU) koji je pripremao osoblje za prekomorsku upravu. Bio je zainteresiran za ovaj tečaj jer je želio naučiti nešto o zakonodavstvu i političkoj orijentaciji Portugala u prekomorskim teritorijima.

Mučenici pravde

U Mozambiku je p. João uvijek radio u Angóniji, dok je p. Silvio djelovao kao učitelj u biskupijskom sjemeništu Zóbue u gradu Tete i u Maputu. Godine 1984. obojica su bila u Chapoteri i otuda su započeli svoju misionarsku djelatnost na cijelom području bivše misije Lifidzi, potpuno predani djelu izgradnje Božjeg kraljevstva koje često zahtijeva, ne samo naviještanje, nego i odricanje i poniznost. Upravo zbog toga su i ubijeni 30. listopada 1985.

Kad su mogli otići, osjećali su da moraju odlučiti ostati. I tako su i učinili. Ostali su u mjestu, blizu svog progonjena naroda, sve do svoga krvoprolića

„Ova dva isusovca, koje je Bog spojio 1984. u Chapoteri, bili su prijatelji i dijelili su ono što su živjeli. Pomagali su i ohrabrivali jedan drugog slijedeći isti ideal, uvjereni da kraljevstvo Božje također zahtijeva osudu nepravednih i tlačiteljskih struktura. Za ovo su dali svoje živote. Oni se mogu smatrati mučenicima pravde. Bili su ‘neugodni’ svjedoci. Znali su za zločine počinjene u tom kraju i počeli su ih prozivati. Kad su mogli otići, osjećali su da moraju odlučiti ostati. I tako su i učinili. Ostali su u mjestu, blizu svog progonjena naroda, sve do svoga krvoprolića (…)

Mozambikanci jako osjećaju i silno žele beatifikaciju mučenika iz Chapotere. Oni su bili misionari vjere, hrabrosti i ljubavi. Trenutačni proces znak je zrelosti Katoličke Crkve u Mozambiku, mučeničke i Crkve koja služi. To je poziv na hrabro kršćansko zauzimanje. Jučer kao i danas, Katolička je Crkva pozvana odgovoriti svojom djelotvornom i utješnom prisutnošću među mučeničkim stanovništvom ne prestajući upućivati ​​pozive za mir i pomirenje sukobljenih strana (…) Nasilje koje pustoši sjeverni Mozambik, u pokrajini Cabo Delgado, već je stvorilo svoje mučenike među katoličkom zajednicom. Primjer mučenika iz Chapotere, kao i primjer kateheta mučenika iz Guiúe i mnogih drugih. To su muškarci i žene koji su odabrali život svjedočenja i naviještanja evanđelja mira i ljubavi. Njihov primjer ostaje i umnaža se“, poručio je biskup Diamantino o mučenicima koji nadahnjuju i danas.