Evanđelje

Dok je Isus putovao prema Jeruzalemu, sveti Luka nam piše da je želio da njegovi učenici shvate “nužnost molitve bez prestanka”. Parabola govori o “nepoštenom sucu”, koji se nije bojao Boga niti je poštivao ijedno ljudsko biće. Kao primjer njegovog nepoštenja, sudac je odbio donijeti pravednu odluku za udovicu protiv njezina protivnika, piše Catholic Exchange. Sučeva ravnodušnost prema udovičinoj nevolji bila je kršenje židovskog zakona (vidi Pnz 27,19) Naposljetku sudac shvaća da je u njegovom vlastitom interesu da donese odluku, jer mu udovičina ustrajna ustrajnost neće dati odmora i mogla bi mu čak naštetiti. Isus kaže: “Pazite što govori nepošteni sudac.” Poanta prispodobe, dakle, nije toliko u udovičinoj ustrajnosti koliko u usporedbi između suca i Boga. Ako čak i nepravedni sudac učini pravu stvar usprkos takvoj ustrajnosti, koliko će više Bog, savršeno pravedan Sudac cijelog svemira, “osigurati prava svojih odabranih koji Ga zazivaju dan i noć?” (Vidi također Lk 11,13) Isus kaže da im Bog neće “sporo odgovoriti… On će se pobrinuti da pravda za njih bude brzo zadovoljena.”

Gospodine Isuse, pomozi mi da rastem u pouzdanju da moje molitve uvijek dopiru do Tvojih ušiju.

Prvo pitanje bi trebalo biti: Ako će Bog odgovoriti na naše vapaje za pravdom (nagrada za dobrotu, kazna za zlo) “brzo”, zašto je sveti Luka opisao ovu prispodobu kao “nužnost da uvijek molimo bez umora?” Zašto bi nam trebala velika ustrajnost udovice ako nam Bog neće “sporo odgovoriti”? Ako je Bog pravedniji od nepoštenog suca, zašto bismo morali moliti i čekati Njegov odgovor? Zašto to ne vidimo odmah?

Tek ćemo na kraju povijesti definitivno prepoznati da je Bog održao svako obećanje koje nam je ikad dao da bude pravedan Otac pun ljubavi kakvim ga je Isus objavio.

Drugo pitanje je ono koje postavlja Isus, a ono zapravo odgovara na naše: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ To je pitanje koje zadire duboko u misterij vremena, ali i u naše vlastite duše. Ako stvarno imamo uši da to čujemo, prepoznat ćemo da se naš pojam “brzo” dramatično razlikuje od Božjeg. Postavljajući ovo pitanje, Isus nam govori da ne možemo odlučiti je li Bog uslišio naše molitve sve dok “Sin Čovječji ne dođe”, što znači Drugi Kristov dolazak. Ovo je važno znati, zar ne? Tek ćemo na kraju povijesti definitivno prepoznati da je Bog održao svako obećanje koje nam je ikad dao da bude pravedan Otac pun ljubavi kakvim ga je Isus objavio. Zato moramo ustrajati u našim molitvama. Kad se vrati, Isus će tražiti onu vrstu vjere koja nikada nije sumnjala u Božju dobrotu i vjernost da nas čuje, bez obzira koliko mu vremena treba da nas usliša. Iz tog razloga ispovijedamo “otajstvo vjere” tijekom mise. Uvijek iznova priznajemo da je naša priča koja se odvija: Isus je umro i uskrsnuo – i ponovno će doći. Do tog Povratka uvijek je prerano zaključiti da Bog nije odgovorio na naše molitve za pravdu. Nije ni čudo što je Isus želio da se u njima ne umorimo. Nešto prekrasno je pred nama kada ljudska povijest završi. Možemo li zadržati vjeru? (Lk 18,1-8)